Mladi Werther uspješno reinkarniran

Počeci ovog njemačkog metal benda sežu u sredinu osamdesetih, kada je djelovao pod imenom Kingdom i snimio dva studijska albuma, a kroz sada već više od dva desetljeća obitavanja na metal sceni, Domain ih je snimio ukupno devet. Unatoč brojnim, ponekad i stresnim promjenama u postavi, taj je bend izrastao u jednu od značajnijih institucija njemačke melodične metal scene.

Promjena je bilo i prije ovog albuma koji u sebi nosi i jednu veliku posebnost. Naime, radi se o konceptualnom izdanju baziranom na noveli “Die Leiden des jungen Werthers” (“Patnje mladog Werthera” (1774.)), djelu velikog njemačkog pisca iz 18. i 19. stoljeća Johanna Wolfganga von Goethea.

A baš naslov pa i tematika tog svevremenskog veledjela u doticaju su s događanjima u Domainu zadnjih godina, i nameće se zaključak da nije slučajno izabran. Jer Domain se, nedugo nakon objave prošlog studijskog izdanja “Stardawn”, našao u velikim problemima obzirom da ga je napustio dugogodišnji član, ujedno i ‘zaštitni znak’, pjevač Carsten ‘Lizard’ Schultz.

Ipak, zamjena za njega pronađena je relativno brzo, u liku Nikolaja Ruhnova, koji je odmah započeo s pisanjem tekstova za novi album pa se tako ispostavilo da je njegov dolazak bio pravo pojačanje.

No promjena pjevača nije bila i jedina, jer su, osim Nikolaja, pristigla još dva nova člana; basist Steven Wussow i bubnjar Stefan Kollner, koji sa starosjediocem Erdmannom Langeom (klavijature) te jedinim originalnim članom, gitaristom Axellom ‘Ironfinger’ Rittom čine ekipu koja je radila na stvaranju “The Chronicles Of Love, Hate And Sorrow“.

Albuma u kojeg je ‘utrpano’ deset pjesama, iliti deset poglavlja u trajanju nešto duljem od 55 minuta koje obiluju mnogim gitarskim vratolomijama, solažama i riffovima s jakim melodičnim predznakom, brojnim orkestracijama na klavijaturama, čiji je utjecaj jak čak i kad ne vode ‘glavnu riječ’, te očekivanom utjecaju epike. Zborsko pjevanje koje nadopunjuje kvalitetan power/heavy vokal karakteristika je koja albumu također daje jak symphonic/orkestralni naglasak pa bi melodičnom metalu, kakvim se opisuje rad Domaina, svakako trebalo dodati i taj segment.

Ipak, najvećom odlikom smatram Axellove gitarske izvedbe, kojima neupitno opravdava svoj nadimak – ‘Ironfinger’ i koje su pravi predvodnik albumu te u svojim izvedbama nose sve njegove glavne stilske karakteristike. Iako moram priznati da se s ovim bendom i njegovom glazbom nisam prije ozbiljnije susretao, rekao bih da je ovaj album dosta i sigurno će se dopasti poklonicima Domaina, kao i mnogima koji preferiraju ovakav spoj stilova. U prvom redu onima koji vole Kamelot, jer mi se čini da od svih velikih metal bendova Domain ima najviše dodirnih elemenata sa spomenutim kolegama.

Kod konceptualnih je albuma uvijek nezahvalno preporučivati individualne naslove pa ću to izbjeći već se, logično, pozvati na praćenje izdanja od početka do kraja. A za dobre utiske nakon preslušavanja pobrinuo se (još jednom) gitarist Axell Ritt, koji je napravio odličnu produkciju, a recimo i to da se po autora covera ove metal opere ‘skoknulo’ do Brazila i tamo pronašlo uglednog umjetnika Gustava Sazesa.

Za sam kraj još samo podatak da je Domain album svojim fanovima pripremio i u Limited Edition s dodatnom bonus pjesmom te zanimljiv podatak da su, osim u Njemačkoj, popularni, rekao bih i popularniji, van pa čak i granica Europe, čemu u prilog ide i podatak da su npr. 2005. godine na korejskom Busan festivalu svirali pred 25.000 ljudi i nastupali u TV emisijama pred milijunskim gledateljstvom.

No to je tek jedan tehnički, mada bitan detalj, jer najvažnije je da je Domain opet snimio dobar album, koji sigurno nije i neće previše iskočiti i postati neko revolucionarno, povijesno i kultno heavy metal ostvarenje, no da je vrijedan proučavanja, to je sigurno.