Distorzirana metalna progresija

S odmakom od 3,5 godine od prvog, njemačka skupina Red Circuit objavila je drugi studijski album, i to u nepromijenjenom line-upu, što je jedan od glavnih preduvjeta kontinuiranog ‘ponašanja’, pa je tako i “Homeland” u jednom dijelu nalik na “Trance State“.

Ali isto tako, i s nekim osvježavajućim dodacima. Istinabog, ne radi se o nečem totalno inovativnom, progresivnim u pravom smislu te riječi, no drukčije je toliko da se može govoriti o osjetnim razlikama među spomenutim izdanjima.

Ponajprije, ovo je neusporedivo žešći, riffovima do bola nakrcan album, s jako puno groovea u gitarama, što znači da je u kompletu i agresivniji, ali i neusporedivo epičniji. To je najveća razlika, to ga, u konačnom opisu, čini više progressive-metal albumom koji je izgubio većinu sofisticiranijih karakteristika prog-rocka svog prethodnika, i na je tragu albuma “Train Of Thoughts” Dream Theatera, a i “Paradise Lost” Symphony X.

Od ostalih razlika treba spomenuti da nema više velikog obujma korištenja ženskog vokala, kojeg su zamijenile muške solo, a u nekoliko navrata i mini-zborske izvedbe, te da je utjecaj orkestralnih aranžmana, prezentiran kroz klavijaturističko-synthesizerske performanse, nešto snažniji. Kao i korištenje piana, sampleova, kao jasnijih naglasaka na ‘deep&dark’ basove.

Dakako, melodija nije zagubljena ‘tamo negdje’, nje i dalje ima u zamamnim količinama, ali manje je ‘catchya’, a zanimljivo je da ima jako puno refrena koji su ukomponirani u sporije, ali sočne, dramaturški izraženije dijelove pjesama, često protkane solažama u skladu s okruženjem u kojem su se našle.

Produkcija je glasnija i ‘masnija’, zgusnutija, progressive heavy-metalu karakterističnija, i također je segment koji razlikuje albume, bez obzira što je dvojac koji ju je radio, kao uostalom i napisao sve pjesme, ostao promijenjen: lider Red Circuita Markus Teske (klavijature, synthevi) i Andy Kuntz, pjevač Vanden Plasa i Abydosa, inače privatno veliki prijatelji.

Individualno analizirajući, posebno impresioniraju vokali Chitya Somapale (ex-Ivanhoe, ex-Firewind, ex-Avalon), iz kojih, kroz svu punokrvnost, muževnost, protočnost i snagu, izbija velika doza nježnosti i emocija, pokazujući tako i njihovu ‘drugu’ stranu. Emocije isijavaju i iz orkestralija, a gitare također nisu samo groove nastrojene, već i one jasno pokazuju i melankoličnost u svojim tonovima.

Prateći pozornije album, došao sam do zaključka da je njegova prva polovica nešto (doslovno) mirnija, sporija, orkestralnija (naročito u uvodima), s većim ritmičkim rasponima, dok su pjesme u drugom dijelu, izuzmemo li završnu akustično-naelektrizirano-simfonijsku baladu “You Can Sleep While You’re Dead”, dosta brže, gotove sve započinju gitarama i glasnije u kompletu, ali i pojedinačno.

Klavijaturistički sympho-početak prve pjesme “Homeland” naznaka je, zajedno sa snažnim vokalnim djelovanjima, sporijim refrenima, jakim riffovima i dark atmosferom Evergreya, da ovaj album nosi sa sobom neke različitosti u odnosu na ‘starijeg brata’. Sjetni piano, emocionalno pjevanje, orkestralije, magični prijelazi kod promjena ritmova, back-vokali i jaki riffovi karakteriziraju “The World Forgotten Sons“.

“Through The Eyes Of A Child” najbrža je pjesma prve polovice albuma, s tehničko-izvedbene strane nalik na Dream Theater, ali i s ‘ledenim’ klavijaturama u središnjem dijelu koje bi lako mogle upasti u neku pjesmu Dimmu Borgira. Brzina i žestina karakteristike su i pjesme “Fall In The Skies“, u kojoj odskaču riff/solo p(r)oigravanja, ali i sporiji dio s pianom i malo sempliranja. Žestoka je, ali i jedna od melodičnijih uopće, “Healing Waters“, s više catchy-elemenata u gitarskim prezentacijama, a posebno je krasan središnji dio koji uz lagane klavijature i ‘guitar’ solo podsjeća na Pink Floyd.

Dobro je da se Red Circuit potrudio unijeti, iako je sve unutar ‘gabarita’ progressive-metala, neke različitosti u novi album, a pogotovo je dobro što se to dogodilo s drugim po redu. Uvijek, ili gotovo uvijek nešto što je najteže napraviti. ‘Ajde, nije im je “Trance State” bio nešto nedostižno i neponovljivo pa s strane i nisu imali težak zadatak, no opet, bilo kako bilo, napravili su bolji album od prijašnjeg. A to se uvijek mora honorirati.