Recenzije

Sasvim pristojan progresivni album

7.5.2006. @ 11:57 Ljudevit Cikač Ciky

Kada se analiziraju ovakvi albumi uvijek se javlja dvojba kakvim ih treba prikazati; nekvalitetnim jer ne donose ništa novo, ili možda dobrim, jer su bez većih primjedbi ponovili ono što je neko prije njih već nebrojeno puta napravio. Razlog ovakvih dvojbi leži u činjenici da Red Circuit svira dosta puta čutu inačicu progresivnog metala s influencama modernog rocka; nešto kao Symphony X, Spock's Beard ili Vanden Plas.

Upravo radi toga nije ga potrebno secirati u detalje, jer i već ovaj kratki opis zorno prikazuje što sa sobom donosi. Klinički preciznu tehničku izvedbu, u kojoj dominira harmonija i melodija, s čvrstim vokalima, heavy gitarama, sympho klavijaturama i synthevima. I sve to bezgrešno producirano.

Novost je u neku ruku tek da su korišteni female vokali i gudački aranžmani, što nije (pre)čest slučaj u takvim djelima. Usprkos tim i još nekim dodacima, u najvećem se dijelu ovog albuma kroz set listu od 10 pjesama, kraćeg trajanja nego je to običaj (43 i nešto sitno minute), prostire klasična progresivna formula.

Iako ona ima puno dodirnih dijelova s drugim bendovima, od kojih su neki istaknuti u uvodu, vrijedi reći da materijal sadrži i dio osobnog šarma, kojeg su iz svojih ranijih bandova donijeli pjevač Chity Somapala (ex-Firewind, ex-Avalon) i klavijaturista Markus Teske (ex-Sheela), koji je i producent zajedno s Vanden Plasovim pjevačem Andyem Kuntzom.

Upravo je to i razlog što je sound približen imenovanim bandovima, jer je Teske producirao Vanden Plas, Symphony X, Ian Parry's Consortium Projekt i još neke progresivne bendove i solo glazbenike. Usto, session muzičari koji su sudjelovali u njegovom snimanju unijeli su malo svojeg stila, pa se ovdje može govoriti i o nešto drukčijem albumu nego su oni sa sličnim kalupom. A njihova su imena itekako priznata u svijetu progressive; Patrick Rondat (Elegy), Stephan Lil (Vanden Plas) i Stephan Forte (Adagio).

Među ponuđenim pjesmama najjače su prve dvije, energične prog himne "Under The Sun" i "I Sit Gold?!", pa balada "Where You Are", u koju se ulazi uz pomoć syntheva, klavijatura i gudala, te "Go Straight", koja u početnim, ali i nekim kasnijim dijelovima zvuči kao da su je skladali Rammsteini.

Dakle, ništa previše revolucionarno, spektakularno ili ekstra kvalitetno, ali svakako vrijedno pozornosti i truda oko stavljanja u player. I to više od jednom.

Albumi