Progresivni metal iz podnožja Alpa

    1063

    Silent Memorial

    Retrospective

    Datum izdanja: 22.05.2009.

    Izdavač: Limb Music / Trolik

    Žanr: Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Human Mind
    2. Differences
    3. Fear
    4. Restrospective
    5. The Darkest Hour
    6. TV World
    7. Lost

    Ako je možda netko naslov ovog albuma povezao s best of ‘formatom’, na kojeg neupitno asocira, napravio je istu grešku kao i ja prije nego sam malo ‘prošetao’ po ovom bendu. Jer radi se, ustvari, o drugom studijskom albumu progressive metalaca Silent Memorial koji dolaze iz Švicarske, gdje su, navodno, najbolji bend tog pravca.

    Ne znam je li tako, ali moguće da je, s obzirom da švicarski bendovi
    tog stilskog opredjeljenja i nisu baš poznati van granica svoje države
    pa je nama teško davati takve (pr)ocjene.

    Inače, deset je godina prošlo od izlaska “Cosmic Handball”, debitantskog albuma, čiji je hendikep bio taj da se nije uspio pronaći diskograf koji bi ga radio za šire područje pa je distribuiran samo na području Japana i izostalo je šire upoznavanje publike s njim. Ta je ‘greška’ nedavno ispravljena, koliko je to bilo moguće, no o tome uskoro.

    Spomenuti period bend je uglavnom bio neaktivan, ponovno se ‘pokrenuo’ prije nekoliko godina, a krajem prošle počeo snimati ovaj album, angažiravši ponovno švedskog pjevača. Naime, ‘prolazni’ član benda u danima prvog albuma bio je Thomas Vikström (Therion, ex-Candlemass), a sada je angažiran ‘klasični’ progresivni vokalist Mike Andresson, inače član cijenjenog švedskog benda Cloudscape.

    Muziku podržava

    Retrospective” je, moram opet spomenuti tu riječ, jedan klasičan progresivni metal album s jako puno melodija, i s izuzetno snažnim gitarističkim radom, koji jako podsjeća na Symphony X, kao, ako ne najjačom, onda sigurno najuočljivijom karakteristikom. Vrlo glasne, snažne, s puno ‘čistog’, ali ponekad i groove izražavanja, gitare su kroz svoje razuzdane, totalno raspuštene riffove, ‘hevijaneriziranije’ solo dijelove, te akustična ‘intermezza’ nesumnjivo nešto što će najprije upasti u uho prilikom slušanja albuma.

    Nadalje, tu su vrlo decentni, odmjereni i umjereni, na momente istina malo i prenapeti vokali, pa atmosfera koja neodoljivo podsjeća na Evergreyevu, kao i više nego upečatljive, jako lijepe klavijature, s dosta ‘šaranja’, od npr., classic piano, preko orkestralnih, neoprogresivnih, pa sve do krajnje istehniciranih, savršeno preciznih i neodoljivih Dream Theatreovskih varijanti. Isto tako, treba reći da se kroz strukturu nekih pjesama, posebno gitaristički rad, pa naglašeniji epicizam, čuju i utjecaji powera, kojeg posebnije i prepoznatljivije ističe i snažno duplo bubnjanje, što nameće poveznice s Pagan’s Mind.

    Ne baš prečesto, ne baš prepuno, ali gdje toga ima, jasno se (i glasno) čuje, kao što je to slučaj u dvadesetdvoipolminutnoj, centralnoj i ključnoj, naslovnoj pjesmi, epu “Retrospective“, koja, kako se i očekivalo, objedinjuje sve karakteristike albuma u jednu cjelinu. Od brzih prog power ritmova na početku, preko akustičnih usporavanja s laganim pjevanjem, pa gitarističkim dijelom koji podsjeća na temu iz James Bonda, čak malo i heavy jazza, kvalitetnih bas/bubanj/emo-vokalnih međuigara, klavijaturističkih i gitarističkih sola, sve do izuzetno lijepog, melodičnog finalnog sola praćenog zborskim pjevanjem.

    Ostale su pjesme uglavnom oko pet minuta trajanja, tipičniji prog metali brzog i srednjeg ritma, a za izdvojiti su još eventualno “The Darkest Hour“, čiji gitaristički uvod, kao uostalom i cijeli angažman gitara u kombinaciji s klavijaturama, a i dobar dio konstrukcije i više nego neodoljivo podsjeća na Evergreyev “A Touch Of Blessing”.

    Na tragu Evergreya je i završna pjesma “Lost“, s laganim, gitarističkim/piano atmosferskim uvodom, čak i vokalima, a inače je sporijeg ritma u odnosu na ostale, za kojima ne zaostaje po glasnoći i energičnosti, a ima najčujnije groove gitare.

    Do nekog novog švicarskog progresivnog metal benda, Silent Memorial će vjerojatno ostati najbolji, no na širenje takvih karakteristika preko Alpa, teško da može računati. Jer, iako dobar, ne može se reći da je ovaj album nešto po čemu bi se mogao duže pamtiti i analizirati. Ipak mu je poveznica sa spomenutim i još nekim nespomenutim, etabliranim progressive metal bendovima preveliko breme. A i bojim se da su sva najbolja mjesta u tom metalnom subžanru već odavno popunjena.

    Muziku podržava