Spektakularno otvaranje arhive!

Godinama već Neil Young priča o otvaranju svoje arhivske građe prepune tko zna kakvih pomno i marljivo skupljanih nikad objavljenih glazbenih dragulja tijekom čitave karijere. U njegovom slučaju, riječ ‘godinama’ proteže se gotovo tri desetljeća, no kad ovaj pedantni kanadski kantautor odluči nešto napraviti, onda će se svakako potruditi da to bude prvoklasno. A upravo takvo je izdanje koncerta Neila Younga i grupe Crazy Horse održanog 1970. u legendarnoj dvorani Fillmore East.

Čak su i najzagriženiji fanovi odavno digli ruke od Youngovih obećanja o objavljivanju dosad nedostupnih i raritetnih snimaka, ne samo s nastupa uživo, već objavljivanje čitavih studijskih albuma koji nikad nisu ugledali svjetlo dana.

Vrlo dobro je poznato kako je Young ‘testirao’ nove pjesme na koncertima, neke kasnije nadopisivao, dorađivao (i na ovom albumu može se čuti u najavi za “Wonderin’” kako kaže: “This is a song from our new album” da bi se trenutak kasnije ispravio nadodavši: “When we record it“. “Wonderin'” će se pojaviti tek 1983. godine na albumu “Everybody’s Rockin'”), a neke – kako se dosad mislilo – spremio zauvijek.

I premda je uvijek naglašavao kako će se njegova arhiva pojaviti u serijalu box-set izdanja koja će pokriti određeno razdoblje njegove karijere, uslijedilo je iznenađenje izdavanjem CD-a s koncertnim nastupom uz prateći DVD. Iznenađenje je tim veće što je ovaj arhivski materijal imenovan pod rednim brojem ‘dva’, dakle još uvijek ćemo morati čekati na prvijenac (najvjerojatnije je riječ o redoslijedu snimanja, a ne izdavanja, stoga se može pretpostaviti kako je izdanje koje će nositi redni broj “jedan” solo koncert iz Toronta 1969.).

Njegov kantautorski kolega, Bob Dylan, svoju prvu arhivsku građu (početak popularne Bootleg serije) objavio je 1991. kao box-set s tri CD-a, no za razliku od Dylana kojeg vjerojatno nije bilo briga, Young je sam arhivirao svoj materijal pomno ga arhivirajući i sortirajući. Još ako se uzme u obzir strpljivost kojom je čekao napredak tehnologije kako bi ga mogao predstaviti u najboljem svjetlu, “Live At Fillmore East” pun je pogodak.

Naime, teško je povjerovati kako je sav materijal snimljen analognom tehnologijom prije 37 godina, jer zvuk je apsolutno savršen (za razliku od, recimo, Dylanovih bootlega). Jedino što im je slično jest što su – uzet ćemo Dylanov primjer, a ni s Youngom nije znatno drukčija priča – odbacivali pjesme za koje bi neki izvođači ubili da su ih mogli napisati.

1970. bila je izuzetno glazbeno naporna za Younga: paralelno je nastupao kao solo izvođač, s Crosbyjem, Stillsom i Nashom; snimio je dva albuma (“After The Gold Rush” i “Deja Vu”), a uspio je u svoj prebukirani raspored ugurati i par gaža sa svojim pratećim bendom Crazy Horse kako bi predstavio za karijeru ključan album “Everybody Knows This Is Nowhere”. Ključan po tome što je bio prvi s Crazy Horse, baš kao što im je i turneja 1970. bila prva zajednička.

Upravo je s njima, 6. i 7. ožujka odsvirao četiri koncerta u čuvenoj dvorani Fillmore East s kojih su najbolje snimke (ne najbolje u glazbenom smislu, već najbolje u smislu očuvanosti, stoga i nema akustičnog dijela koncerta, baš kao ni “Cinnamon Girl”) sklopljene u šest pjesama na ovom izdanju. U čemu leži važnost ovog albuma, premda je samo šest pjesama u igri?

Prvenstveno u rađanju onog ‘divljeg’ Younga, koji umjesto akustične gitare razvaljuje električnu, pretkazujući svojim stvaralaštvom i pristupom (smije li se reći da je upravo on predstavio zvuk feedbacka?) pojavljivanje stilova kao što su grunge ili punk istovremeno ih povezujući s vječnim rockom.

Nadalje, bitno je i samo mjesto radnje, s obzirom da nekadašnja njujorška ‘rock palača’ Fillmore East u kojoj je kraljevao legendarni promotor Bill Graham, danas više ne postoji. Dvorana Fillmore East (otvorena kao protuteža onoj istoimenoj na zapadnoj obali, u San Franciscu, koja je i danas još uvijek aktivna) ugostila je između 1968. i 1971. neke od tadašnjih najvažnijih izvođača: The Grateful Dead, The Who, Quicksilver Messenger Service, The Allman Brothers Band, Jimi Hendrix, Country Joe And The Fish, Big Brother And The Holding Company, Led Zeppelin, Neil Young, Pink Floyd, Crazy Horse, John Mayall, Frank Zappa And The Mothers, The Beach Boys i mnogi drugi nastupili su ondje snimivši (ako su snimali, jasno) vjerojatno najbolje albume uživo u svojoj karijeri.

Međutim, koncert treba pamtiti i po nastupu originalne postave grupe Crazy Horse, a to znači s gitaristom Dannyjem Whittenom koji je 1972. preminuo od predoziranja. Whitten je bio jedan od najtalentiranijih gitarista koji su ikad zasvirali na pozornici (ne samo to, bio je i sjajan kantautor, hit Roda Stewarta “I Don’t Want To Talk About It” njegovo je djelo), međutim neuredan život uzeo je maha u dvadeset i devetoj godini. Neil Young će mu kasnije posvetiti “The Needle And The Damage Done” i mnoge druge pjesme.

Danny Whitten bio je najbolja Youngova ‘desna ruka’ odn. ‘desna gitara’ u ovom slučaju. Nitko poslije Whittena nije se nadopunjavao s Youngom na takav fantastičan način; premda su njih dvojica bila potpuno različita i mada su imali različit pristup istome, nikad nisu bili suparnici; gotovo da im je bilo suđeno svirati zajedno, jer magija koju su s lakoćom stvarali, ona nepredvidivost (njima, opet, posve razumljiva), pojedinačno ne bi bila moguća. Danny Whitten otpjevat će i “Come On Baby Let’s Go Downtown” koja će svoje mjesto kasnije pronaći na albumu “Tonight’s The Night”.

Međutim, ono što će svakog slušatelja, neovisno preferira li Younga ili ne, ostaviti bez teksta jesu dvije pjesme koje je Young, prema vlastitom priznanju, napisao u bunilu pri visokoj temperaturi: 12-ominutna verzija “Down By The River” i završna, 16-ominutna “Cowgirl In The Sand” sa svojim hipnotičkim kružnim ponavljanjem i izmjenjivanjem akorada i solaža, nepogrešivim ‘prepucavanjem’ Youngove i Whittenove gitare koji jednostavno ne mogu dosaditi bez obzira na trajanje samih pjesama.

Nisu njih dvojica tehnički najpotkovaniji izvođači na svijetu, no u njihovoj međuigri prstomet, brzina i tehnička izvedba uopće nisu bitni: bitna je emotivnost koju svaki ton proizvodi, nema tona viška ni tona manjka, sve je na svom mjestu upravo onda kad treba i mora biti.

“Live At The Fillmore East” savršeno je otvaranje jedne velike arhive još većeg glazbenog genija i obvezno štivo za sve ljubitelje Neila Younga, koncert koji osim svoje glazbene ima i povijesnu važnost, a o kolekcionarskoj ne treba ni govoriti.

Još ako se k tome pridoda i pripadajući DVD s identičnim pjesmama, ali u super audio snimci, fotografijama s koncerta, rukopise tekstova i isječke iz novina, “Live At The Fillmore East” album je koji bi bezrezervno trebao pronaći mjesto u svim audiotekama svakog ljubitelja glazbe.