Prirodna je potreba da se podvlači crta kako se bliži kalendarski kraj godine. Kraj jednog ciklusa, kraj jedne ere. Treba se prisjetiti svega dobroga i nadati se da će u godinama koje slijede takvih stvari biti još, a sve ono što je bilo loše treba pokušati zaboraviti. Naravno, tek kada izvučemo pouke.
Jedna od stvari po kojima će glazbena 2017. sigurno ostati zapamćena svakako je i događaj koji je dugo najavljivan, ali realiziran tek s prvim danom prosinca ove godine na izmaku. Neil Young, legendarni glazbenik često nazivan i kumom grungea, objavio je svoju arhivu online, na jedan klik miša je gotovo sve što je čovjek snimio u proteklih pet desetljeća!
Velika je to i važna stvar, ne samo zato što je Neil Young jedan od najplodnijih, najznačajnijih i najboljih autora u eri rock and rolla, već i zato što je oduvijek bio poznat po tome da nešto započne i to nikada ne dovrši. Još je 2009., recimo, objavio dugo iščekivani box set s jedanaest diskova u kojem su bile snimke s početka karijere “The Archives Vol. 1: 1963. – 1972.”, ali zanimljivo je da, uz to što se ne zna kada će i hoće li uopće uslijediti box setovi ostatka ove iznimno duge karijere, to bio projekt koji je najavljivan još od devedesetih!
Utoliko je veća stvar što je online dostupna ova nevjerojatna riznica glazbenika koji je toliko utjecao na suvremenu glazbu, pogotovo onu koju možemo svrstati u indie ili alternativni rock. Legendarni Neil dosad nije bio nešto pretjerano sustavan i pažljiv kada je pristup njegovoj vlastitoj glazbi u pitanju, kroz godine je snimio nekoliko albuma koje nikad nije objavio. Najsvježiji primjer je “Hitchhiker”, akustični album snimljen 1976., a objavljen tek u rujnu ove godine, nakon što je više od četrdeset godina skupljao prašinu!
Svega četiri mjeseca nakon zaboravljenog dragulja iz sedamdesetih, Neil Young objavljuje i novi, ‘pravi’ album “The Visitor” i time pokazuje da je i dalje vrijedan, kreativan i plodan, ali i da mu uopće nije stalo do pravila diskografske industrije, do nužnog vremena koje mora proći između dva albuma, do inzistiranja na forsiranju singlova… On je jedan od onih koji si mogu dopustiti igrati po vlastitim pravilima.
Kada se malo prokopa po arhivi, može se pronaći još nekoliko desetak neobjavljenih albuma, od kraja šezdesetih do početka dvijetisućitih. Oni još nisu dostupni za preslušavanje, ali uskoro bi mogli biti. Ima još ponešto materijala koji se za sada ne može preslušati, uglavnom pjesme Youngovih bendovskih inkarnacija u Crosby, Stills, Nash & Young te Buffalo Springfield, ali i one bi se trebale naći u arhivu jednom kada se riješi pitanje autorskih prava. Ova online arhiva ionako je zamišljena kao projekt koji se čitavo vrijeme nadopunjava i raste. Riječ je o živom dokumentu koji je namijenjen fanovima i povjesničarima glazbe, a tu itekako imaju što tražiti i oni koji su Neila Younga poslušali tek površno, usput jer je upoznavanje s njegovim prebogatim katalogom, ako vas glazba iole zanima, doista dio opće kulture. Uz glazbu, arhiva sadržava i gomilu fotografija, videa, detalja o pjesmama…, a da stvar bude bolje, sve je i vizualno lijepo posloženo.
Jedan od razloga postojanja arhive jest i promocija Youngove streaming platforme (ako ste slučajno pomislili da sve radi baš iz čistog altruizma). Ona se zove Xstream i zahvaljujući njoj zvuk na stranici će zadovoljiti svakog pa i najsitničavijeg audiofila. Važno je također reći da je sve, za sada, besplatno, no u budućnosti će stranica najvjerojatnije funkcionirati na principu pretplate. Zato bi bilo mudro malo provjeriti i prokopati dok se još ne naplaćuje, a ako niste sigurni kojim putem i kako krenuti, može vam pomoći i ovaj video-tutorial.
Iako se onima koji ne poznaju Youngov katalog ova gomila pjesama i albuma može učiniti zastrašujućom, nije loše uložiti malo truda i vremena i kopati, ako ni zbog čega drugoga, a onda zato da pokušate prepoznati što je sve moderna glazba baštinila od ovog velikana koji je očito još u šezdesetima vidio dalje nego njegovi suvremenici i koji je čitavo vrijeme uspijevao biti ispred svoga vremena. U svojoj dugačkoj karijeri dotaknuo se svega, od noise rocka i synth popa do bluesa i rockabillyja.
Dovoljno je poslušati njegov drugi album “Everybody Knows This Is Nowhere” iz 1969. da bi se čule i prepoznale natruhe onoga što je kasnije inspiriralo bendove u Seattleu devedesetih, a “Ragged Glory”, njegov album iz 1990. kada većina svijeta još nije bila ni čula za Nirvanu ili Pearl Jam, vjerojatno je najgrunge album koji je ikada snimio, grunge prije grungea. S Pearl Jamom ga povezuje i “Mirror Ball”, album iz 1995. na kojem su mu svirali kao prateći bend, a osim toga oni ionako na koncertima redovito sviraju njegovu “Rockin’ in the Free World” s kojom nerijetko i zatvaraju set-listu. Čast i poštovanje velikom Neilu na koncertima zna odati čak i Radiohead svirajući njegove “After the Gold Rush” i “Tell Me Why” i ma koliko to na prvi pogled bilo neobično, ako malo bolje poslušate, čut će odjeke Youngove gitare pogotovo u pjesama kao što su “Fake Plastic Trees” ili “Electioneering”, a akustične balade Thoma Yorkea itekako se napajaju na istom izvoru s kojega je i Neil pio daleko prije. Uprijeti prstom u utjecaj Neila Younga moglo bi se i kod nekih pjesama ili pak čitavih albuma Becka, Dinosaur Jr., Built to Spill, Foo Fightersa i ustvari dugačkog niza alt rockera koji bi sigurno zvučali drukčije da nisu bili vrijedi i na vrijeme savladali lektiru koja se zove Neil Young.
Ovaj veliki kanadski glazbenik zaista je jedan od rijetkih u čijoj se glazbi istovremeno može čuti prošlost, sadašnjost, a ako dovoljno pozorno slušate, čak i budućnost. Nemojte propustiti priliku.
