Spas u (pred)zadnji čas

Petnaestogodišnjicu postojanja Iron Savior obilježio je snimanjem i objavljivanjem sedmog studijskog albuma, koji stiže nakon četiri godine pauze i nasljeđuje “Megatropolis”.

I tako ispade da im jako dobar album stigne baš na (polu)okruglu godišnjicu. Naime, Piet Sielck i ekipa napokon su se oslobodili ‘duhova’ prošlosti, ponajprije duha Helloweena, koji ih je, kao i veliku većinu u prvom redu njemačkih bendova, pratio cijelo vrijeme, i nekako opušteno stigli do ponajboljeg albuma karijere.

Plus toga, otarasio se, valjda, i nepotrebnog eksperimentiranja sa Savage Circus, otpustio kočnice i napravio raspojasan, raširen, tradicionalistički, jednostavan, ali direktan heavy/power album s brzim, pamtljivim melodijama, glasnim riffovima, proklizavajućim, čistim solažama i privlačnim refrenima. Ukratko, s energičnim, himničnim pjesmama, odličnog balansa produkcije i masteringa, moćnog sounda, utjecajnih ritam sekcija, pogotovo basa Jana S. Eckerta, te uočljivim utjecajem klavijatura, koje daju na teatralnosti i vjerodostojnosti sci-fi ugođaja.

Pietovi vokali nešto je što se osjetno popravilo, barem se tako čini. Snaga i moć očituje se u svakom momentu, a opet, s druge strane, kooperativni su i ostavljaju prostora instrumentalijama da se istaknu. Također, puni su epskog naboja, u čemu im pomažu back izvedbe, ponegdje i klavijature, no sve u svemu, najjači su oslonac albuma.

Dramaturško-teatralni intro “Descending“, podebljan orkestralijama u klavijaturističkom opusu, uvod je u ponajbolju pjesmu na albumu, “The Savior“, pravi Iron Savior song, s jakim heavy riffom, razornim vokalom, razigranim solom i epskim back vokalima, i sve to u visokoenergetskom srednjem ritmu. Jak bubanj i brzi heavy power ritmovi obilježje su brze pjesme “Starlight“, ‘helloweenski’ miks riffa i sola čuje se u još jednom ‘brzancu’, “March Of Doom“. Srednjeritmična stvar s heavy riffom i odličnim solom i atmosferskim klavijaturama, “Heavy Metal Never Dies“, više sliči himni nekog festivala, nego ozbiljnoj heavy metal pjesmi i mogla bi biti najslabija na albumu.

Čija je posebna vrijednost i ta što s odmicanjem, odnosno približavanjem kraju, ne gubi na snazi, na kombinatorici i zanimljivosti, pa se tako srednjeritmična “Hall Of The Heroes” ubraja u red boljih, s posebnom jakim solom i utjecajnim back pjevanjima, “Before The Pain” je solidna baladica, a “R.U. Ready” i “No Guts, No Glory” malo prizivaju i duh glama iz osamdesetih, po uzoru na Quiet Riot.

Uglavnom, Iron Savior bend je na koji se polako počelo zaboravljati, no nakon ovog albuma stvari bi se iz korijena mogle promijeniti. Čak i trebale, jer “The Landing” je dokaz da Piet i tim imaju još štošta za pokazati. Dokazati ne, odavno se to dogodilo, samo je publiku na to trebalo podsjetiti. I više je nego dobro da se Iron Savioru ‘dogodio’ ovaj album, jer u varijanti još nekog sličnog posljednjima, na njih bi malotko ozbiljno računao. Sada su stvari ipak nešto drukčije.