Nemojte nauditi ovoj slatkici

    849

    The Murder Of My Sweet

    Bye Bye Lullaby

    Datum izdanja: 25.05.2012.

    Izdavač: AFM Records / Trolik

    Žanr: Gothic, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Armageddon
    2. Fallen
    3. Unbreakable
    4. I Dare You
    5. Violently Peaceful
    6. Meant To Last Forever
    7. Idolize
    8. Kind Of Lousy
    9. The One
    10. Resurrection
    11. Waiting For The 27th (Booh Prologue)
    12. Black September
    13. Phantom Pain

    Bez obzira što se u opisu glazbe ovog benda često koristi riječ ‘cinematic’, izuzmemo li neke klavijaturističke dijelove koji zvuče kao da su pisani za melodramu, najjača poveznica između The Murder of My Sweet i filma ipak je “Murder, My Sweet”, noir-film iz 1944. po kojemu je 2007., kada je nastao, bend dobio ime.

    U red posebnijih zanimljivosti ubraja se i ta da, iako ima pjevačicu i
    jake spone s metalom, ne radi se o, manje-više klasičnoj, uobičajenoj
    verziji symphonic metala sa ženskim vokalima.Naime, Angelica Rylin nije tipična predstavnica konvencionalnih sopranistica koje se trude da u metal donesu čim više opernog stila pjevanja, ne djeluje ukočeno, ‘ledeno’, ali zato ima vokalni opseg i moć. Njezin je glas izražajan, jasan i iskren, ali ne i preosjetljiv. S njim bez problema ‘komunicira’ s instrumentalijama, poklapa joj se s mračnim ugođajem albuma, jednako razumno prezentira emocije, sjetu, strast, sirovost, a k tome, ima i iskru koja je potrebna da u bilo kojem momentu ‘zapali’ pjesmu ili neki njezin dio, da joj bude pravi lider.

    Album je prepun melodija s varijablom u pjesmama koja se kreće između svoje tamnije, gothic rocku naklonjenije strane i one prpošnije, s pop-rock catchy melodijama, s time da je ‘dark side’ ipak naglašenija, što zbog cjelokupnog melankolično-teatralno-epskog ugođaja, a što zbog velikog utjecaja simfoničnih klavijaturističkih kompozicija koje daju ozbiljnost i slojevitost. Kombinacija tamnih, atmosferskih klavijatura s oštrim gitarskim riffovima i vokalnim melodijskim linijama u generalnom je opisu ono što vodi album koji je dijelom oslonjen i na progresivni stil skladanja.

    Muziku podržava

    Treba istaknuti i značajan utjecaj syntheva, koji daju poperskiji prizvuk, piano izvedbe, te solo i zborska prateća pjevanja dodatno naglašavaju sveopću emotivnost, a uz riffični kontinuitet metalu možemo pripisati i povremena solo istupanja. Balade “Meant To Last Forever” i “Waiting For The 27th (Booh Prologue)” prekrcane su emocijama, “Armageddon“, “Violently Peaceful” i “Unbreakable” lijepe su, pijevno-slušljive pjesme prepune melodija u kontinuitetu po svim razinama, a “Resurrection” i “Phantom Pain” s ultramelodičnim refrenima pjesme su s naglašenom epskom atmosferom i najprogresivnijim idejama, a ova potonja i s filmu ‘služećom’ odjavom.

    Nema što, u najmanju ruku zanimljiv bend, inače iz Švedske, koji bi s drugim albumom, nakon “Divanity” iz 2010., mogao izaći iz relativne anonimnosti. I u tome bi mu više trebala pomoći sama glazba, koja usprkos nekim prevelikim izljevima tečnosti, djeluje dosta uvjerljivo, nego činjenica da su im na albumu gostovali Jesper Stromblad (ex-In Flames), Fredrik Akesson (Opeth) i Peter Wichers (ex-Soilwork). Ili da mu je dio postave bio Johan Nieman (Evergrey, ex-Therion), te da se ‘aktualci’ Daniel Flores (bubnjevi, Mind’s Eye) i Andreas Lindahl (klavijature, Platitude) ne ubrajaju u red totalnih anonimaca.

    Muziku podržava