The Murder Of My Sweet
Bye Bye Lullaby
Datum izdanja: 25.05.2012.
Izdavač: AFM Records / Trolik
Žanr: Gothic, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Bez obzira što se u opisu glazbe ovog benda često koristi riječ ‘cinematic’, izuzmemo li neke klavijaturističke dijelove koji zvuče kao da su pisani za melodramu, najjača poveznica između The Murder of My Sweet i filma ipak je “Murder, My Sweet”, noir-film iz 1944. po kojemu je 2007., kada je nastao, bend dobio ime.
U red posebnijih zanimljivosti ubraja se i ta da, iako ima pjevačicu i
jake spone s metalom, ne radi se o, manje-više klasičnoj, uobičajenoj
verziji symphonic metala sa ženskim vokalima.
Album je prepun melodija s varijablom u pjesmama koja se kreće između svoje tamnije, gothic rocku naklonjenije strane i one prpošnije, s pop-rock catchy melodijama, s time da je ‘dark side’ ipak naglašenija, što zbog cjelokupnog melankolično-teatralno-epskog ugođaja, a što zbog velikog utjecaja simfoničnih klavijaturističkih kompozicija koje daju ozbiljnost i slojevitost. Kombinacija tamnih, atmosferskih klavijatura s oštrim gitarskim riffovima i vokalnim melodijskim linijama u generalnom je opisu ono što vodi album koji je dijelom oslonjen i na progresivni stil skladanja.
Treba istaknuti i značajan utjecaj syntheva, koji daju poperskiji prizvuk, piano izvedbe, te solo i zborska prateća pjevanja dodatno naglašavaju sveopću emotivnost, a uz riffični kontinuitet metalu možemo pripisati i povremena solo istupanja. Balade “Meant To Last Forever” i “Waiting For The 27th (Booh Prologue)” prekrcane su emocijama, “Armageddon“, “Violently Peaceful” i “Unbreakable” lijepe su, pijevno-slušljive pjesme prepune melodija u kontinuitetu po svim razinama, a “Resurrection” i “Phantom Pain” s ultramelodičnim refrenima pjesme su s naglašenom epskom atmosferom i najprogresivnijim idejama, a ova potonja i s filmu ‘služećom’ odjavom.
Nema što, u najmanju ruku zanimljiv bend, inače iz Švedske, koji bi s drugim albumom, nakon “Divanity” iz 2010., mogao izaći iz relativne anonimnosti. I u tome bi mu više trebala pomoći sama glazba, koja usprkos nekim prevelikim izljevima tečnosti, djeluje dosta uvjerljivo, nego činjenica da su im na albumu gostovali Jesper Stromblad (ex-In Flames), Fredrik Akesson (Opeth) i Peter Wichers (ex-Soilwork). Ili da mu je dio postave bio Johan Nieman (Evergrey, ex-Therion), te da se ‘aktualci’ Daniel Flores (bubnjevi, Mind’s Eye) i Andreas Lindahl (klavijature, Platitude) ne ubrajaju u red totalnih anonimaca.