Socijalistički progresivni rock

Korni grupa je jedan od prvih ozbiljnijih rock sastava u Jugoslaviji, koji se pojavio 1968. i u kratkom roku ostvario popularnost. Obzirom da nema ljepše nego odmah zbuniti čitatelja, reći ćemo da su u ovoj grupi između ostalih pjevali Zdravko Čolić, Dalibor Brun i Zlatko Pejaković, te da je šef Korni grupe, Kornelije Kovač pisao hitove za Lepu Brenu i Nedu Ukraden.

Bez obzira na navedene činjenice u gornjem pasusu, Korni grupa je doista njegovala progresivni rock izričaj koji je gotovo u isto vrijeme dominirao svjetskom glazbenom scenom. Razlika između Korni grupe i angloameričkih bendova tog stila je u tome što je Korni grupa manje koristila blues obrasce, a više zalazila u područje klasične glazbe.

Predvođeni akademski školovanim klavijaturistom Kornelijem Kovačem, Korni grupa je bila rasadnik sjajnih pjevačkih (Dušan Prelević, Dado Topić, Čolić, Pejaković, Brun) i gitarističkih talenata (Velibor Kacl, Josip Boček). Gotovo je nevjerojatno da se na ovom izdanju može čuti vokal Zlatka Pejakovića koji može iznjedriti takav falset, da se Robert Plant i Ozzy Osbourne mogu pokriti ušima po glavi, a da je Josip Boček svirao dionice koje su usporedive s bilo kojim svjetskim hard rock gitaristom.

Vrijedna spomena je i čvrsta ritam sekcija koju su činili basist Bojan Hreljac i bubnjar Vladimir Furduj. Kovač i drugovi imali su ogromno glazbeno znanje te čvrstu radnu etiku, poznato je da su funkcionirali kao mala firma, redovito bi se, svakodnevno okupljali te uvježbavali materijal.

Ovakav stav gotovo da garantira uspjeh i dugo sjećanje, no nije baš sve išlo tako glatko. Prije svega, riječ je o ultra-talentiranim muzičarima koji su hrabro eksperimentirali, te išli iz krajnosti u krajnost, i kao da im se pretjerano poigravanje sa svim i svačim obijalo o glavu. Materijal koji nude na ova dva diska je prilično nagrižen zubom vremena, no one pjesme koje vrijeme nije ubilo, to isto vrijeme ih je samo ojačalo. Na neuspješnijim dijelovima ove kompilacije Kornijevci zvuče starmalo, kao pravi uštogljeni štreberi, a ne kao razuzdani i hedonizmu skloni rokeri, no kada pogode bit, onda je to prava stvar, unatoč odmaku od 35-40 godina.

Prvi CD ovog kompleta donosi samo 6 pjesama koje su rastegnute na 70-ak minuta. Njihove kompleksne strukture i začudne kombinacije dionica ne čine slušatelju uslugu da se lakše probije do esencije: “Jedna žena” (najbolja snimka na kompilaciji), “Prvo svetlo u kući broj 4” i “Put na istok” još djeluju pristupačno, ali za ostale tri čovjek ipak treba imati jače živce.

Pejakovićev engleski nije najbolji dio ovog izdanja, no veći su problem sulude kombinacije svega i svačega, koje djeluju impresivno i ostavit će slušatelja fasciniranim, ali ga neće pretjerano taknuti u srce.

Drugi CD donosi kraće pjesme od kojih su mnoge bile uspješnice za Kovača i kolege. Međutim, čovjeku dođe žao kada čuje Topića kako mora pjevati “Trla baba lan da joj prođe dan”, dok su neke druge Dadine kompozicije stajale po strani te nisu bile niti razmatrane da se snimaju. Ipak, i u kraćim formama moguće je naći pogotke: to su “Etida“, “Ivo Lola” (napisana prema motivima pisma partizanskog heroja Ive Lole Ribara), “Sonata“, “Devojčice mala“, “Čovek i pas” itd.

S obzirom da potpisnik ovih redaka koristi svaku priliku da se pravi pametan, a također i general poslije bitke, treba reći da je šteta što Korni grupa nije uspjela preživjeti dulje u sastavu s Dadom Topićem i Josipom Bočekom. Upravo je razuzdani i divlji Topić bio najbolji komplement studioznom i odmjerenom Kovaču. Uz nepravedno zaboravljenog Bočeka, Kovač i Topić su možda mogli tadašnju jugoslavensku progresivu učiniti doista bitnim faktorom u svijetu rock glazbe.

Međutim, Topić je osnovao grupu Time, s kojom će snimiti mnoge antologijske kompozicije koje nisu našle mjesto na izdanjima Korni grupe, dok će Kovač s pjevačima Zdravkom Čolićem i Zlatkom Pejakovićem probati inozemnu karijeru. Nastupit će i na Euroviziji 1974. s pjesmom “Moja generacija“, koju pobjednička pjesma grupe ABBA “Waterloo” jede za doručak, što na simboličan način signalizira da vrijeme komercijalne progresivne glazbe polako prolazi.

Službeni datum prestanka rada Korni grupe je 1.12.1974. Nakon toga, i Kovač, i Pejaković, i Čolić, i Brun, a povremeno i Topić idu u svijet lakoglazbenih nota, dok ostali svirači postaju studijski muzičari.

Ovaj dvostruki disk je svakako fascinantan dokument jednog drugog vremena (Zlatko Pejaković pjeva hard rock baladu o Ivi Loli Ribaru, i to čini jako dobro, ej!) u kojem su glavni protagonisti toliko živjeli ovu glazbu, da su na kraju pregorjeli te našli utjehu u stihovima kao što su “Svi su znali, svi su znali, da smo ljuboovaaaaaaaali” (veliki hit Dalibora Bruna).

Za arheologe progresivnog rocka ovo je nezaobilazno, a ostali će poželjeti da je umjesto dva diska jedan te da je na to izdanje ubačena pjesma “1941” na kojoj gostuje Josipa Lisac.