Smjelo očevim stopama

Potraga za ‘novim Dylanom’ traje još od 1965. Velik je broj izvođača kojima se prišivao taj epitet: Donovan, Bruce Springsteen, John Prine i Loudon Wainwright III samo su neki u tom beskonačnom nizu. No što ako je ‘novi Dylan’ bliži Bobu Dylanu nego što je to itko mogao zamisliti?

38-ogodišnji Jakob Dylan najmlađi je od četvero djece iz braka Boba Dylana i Sare Lownds (upravo je njemu posvećena pjesma “Forever Young”), a proteklih petnaestak godina uporno je dokazivao kako je spreman izaći iz sjene velikog tate.

Riječ je, naravno, o njegovom bendu The Wallflowers, a o tome koliko je u tome uspio, najbolje govori činjenica kako se ime Jakoba Dylana najprije veže uz ovaj rock bend, a tek potom uz očevo.

Unatrag nekoliko godina, jedini albumi na čelnoj poziciji raznih svjetskih top-ljestvica koji su bili povezani sa slavnim prezimenom, bili su oni Jakoba i njegovih The Wallflowers. Naravno, uvijek će se moći spekulirati što bi bilo s grupom da njihov frontman ne nosi jedno od najvažnijih prezimena glazbenog svijeta.

‘Dylanolozi’ širom svijeta zabavljali su se promatrajući odnos Jakoba i Boba. Pjesme na albumima The Wallflowersa za njih su dio razgovora između oca i sina: “Letters from the Wasteland” evocira “Desolation Row”, baš kao što “I’ve Been Delivered” podsjeća na “I Shall Be Released”. Za njih je bilo samo pitanje vremena kada će Jakob krenuti očevim stopama.

Bob Dylan šokirao je folk puriste zamijenivši akustičnu gitaru onom električnom, dok je Jakob Dylan učinio posve suprotno. Raspustio je popularne The Wallflowerse, a prvi solo-album snimio u škrtom akustičnom izdanju (uz tek poneku intervenciju električnih instrumenata i basa), podsjećajući na najbolje trenutke Dylana starijeg i albume koje je upravo on sam uveo u modu.

“Seeing Things” snimljen je za Columbia Records (za koju snima i Bob), a poznato prezime u tim country-folk vodama više je otegotna nego olakotna okolnost.

Rick Rubin ponovno je upotrijebio svoju čarobnu formulu suhe i ogoljene produkcije dobro iskušane na albumima Johnnya Casha i Neila Diamonda. Upravo ta jednostavnost izvedbe daje albumu toplinu i snagu privlačeći vas u potpunosti onome što autor ima reći. Uz takav pristup, stihovi pjesama dolaze u prvi plan, a ovi Jakobovi vjerojatno su emotivno najsnažniji i tehnički najbolje skrojeni dosad.

Sami ste u društvu kantautora i jako je izgledno kako će vas vrlo brzo sustići melankolija, jer nema bučnih i nabrijanih gitara, glasnog bubnja ili bilo čega što bi vam odvuklo pažnju od onoga što Jakob želi reći.

Jasno kako će se odmah potražiti bilo kakva poveznica s Bobom Dylanom. U tom pogledu Jakob nije ‘novi Dylan’, prije će biti sumorna verzija Brucea Springsteena iz “Nebraska”-faze.

Ipak, sličnosti s tatom postoje, što je najbolje dočarao sam Jakob: “Moj je otac inspirirao svakog kantautora, ne vidim zašto bih ja trebao biti izuzetak?”