Sheitansi dobili konkurenciju

Zanimljiva ideja sročena u niz albuma s etiketom ‘Nova srpska scena’ donijela je pregršt različitih albuma od kojih neki i nisu baš usko vezani uz rock, a među njima se svakako ističe prvijenac benda ŽeneKese.

Nije to sad neki revolucionaran, a bome niti briljantan album, već “ŽeneKese” donosi niz brojeva koji upotpunjavaju sliku o punokrvnom rock-zvuku kojeg mnogi mladi izbjegavaju. Trenutno, najbliži srodnici na ex-Yu sceni bili bi im Sheitans što prevedeno na uzore koje ih pokreću znači Majke, Kojoti, Partibrejkesi, povremeno EKV… Jedan tipičan komplet bendova koji su mnogo značili u povijesti rocka na našim prostorima (izuzev Kojota koji su očito bili dosta utjecajni, ali malo popularni u svoje vrijeme).

Bljesak gitara često zna biti isklišeiziran, tekstovi su blago rečeno prosječni, ali energija je ono što pokreće svaku skladbu na albumu, pa tako se kroz njega prolazi brzo i britko, pa bi mogao služiti kao odličan soundtrack za vožnju na duge staze (npr. na ljeto kada se svi zaputimo prema plavom moru).

ŽeneKese povremeno malo previše zabriju, poput u instrumentalnoj temi “Zamka za Karsona” u kojoj se poigravaju westernom i pomalo surfom, ali to čak i zvuči interesantno, ali tekstovi pjesama ubijaju u pojam. Kao što sam već ranije rekao, mogli bismo ih okarakterizirati prosječnima, ali tada ubace refren poput “doviđenja, meni se kenja” (“Doviđenja“) i jednostavno mi ubiju volju za daljnjim preslušavanjem inače vrlo zanimljive skladbe u kojoj su na jedan brži način ispremiješali garažu, rane Majke i Kojote, te tome još nadodali malo blues-prizvuka. Naravno, nisu to jedini takvi stihovi na albumu…

Inače, album započinje odličnom “Bez tebe” koja nas vraća na scenu od prije nekoliko desetljeća, s odmjerenom melodijom, zaigranom i vrckastom… Ukratko rečeno, pravi odabir za otvaranje albuma.

Nakon nje već počnu mali problemi, počevši s “Hajdemo u disko“, prvenstveno u tekstualnom dijelu “ona voli disko, ona voli buzdovan” (wtf?!), pa bi se u bendu mogli (bolje rečeno morali) dogovoriti da dosadašnjem tekstopiscu oduzmu kemijsku olovku i daju bilo kome drugom jer gore od ovog teško može biti, budući da se zanimljive glazbene teme unište takvim priglupim spisateljskim makinacijama.

Iznenađujuće, pred kraj albuma se bend malo više opušta, ima manje pretenzija i kroz njega se mnogo lakše ‘prolazi’. Tu bih izdvojio “Zavijam” za koju sam uvjeren da bi današnje Majke uspjele izdići do velikog hita, ako bi Bare ostao priseban i uspio je otpjevati u cijelosti.

‘Nova srpska scena’ je zanimljiv proizvod u kojem se promoviraju novi srpski bendovi, a takvo skretanje k nekim debitantima uvijek dobro dođe, posebno ako ti isti i nešto vrijede. Dosad smo dobivali mnogo bolje i zanimljivije produkte proizašli s te etikete pa mi se malo čini da manjka ‘nove robe’, iako bend tipa ŽeneKese uopće ne zvuči loše na prvo slušanje (problem nastaje kad se malo dublje idu analizirati pjesme).

Ako na sljedećim izdanjima poprave svoje glavne boljke, ŽeneKese bi se mogli vrlo brzo probiti k vrhu regionalne rock-scene zbog svoje dinamične i energične svirke koja nosi sve pred sobom (govorim o albumu, nisam ih imao prilike čuti uživo) jer u protivnom, mogli bi ostati zapamćeni kao potencijalni bend koji je bezrazložno zaglibio. Trenutno imaju pravi moment, sve više se prepoznaju mladi bendovi, pa za eventualni neuspjeh mogu kriviti jedino sebe.