Kao neki izgubljeni loši session

    1455

    Nikad dosta

    Zaklon, otklon, svima poklon

    Datum izdanja: 01.01.1970.

    Izdavač: Odličan hrčak

    Žanr: Alternative

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Šorom šajke
    2. Brzi Gonzales
    3. Nikad dosta
    4. Higijena duha
    5. Obmana
    6. Beli vrag
    7. Prvo putovanje
    8. Sad ili Nikad dosta
    9. Ćale
    10. Vidikovac
    11. Zlokotlokrp
    12. Predivna
    13. Poslednje putovanje
    14. Carinik

    Nikad dosta je bend za kojeg ćete čuti ovom zgodom i vrlo teško ikad više, ako nešto drastično ne promijene u svom zvuku i svjetonazoru. Razlozi su višestruki.

    Najveći problem ovog izdanja je što je cijeli omot napravljen na ćirilici pa će mnogi, uključujući i mene koji je nekoliko mjeseci učio ćirilicu u školi dok je bio sasvim mali, radije zaobići album, nego da mu pruži šansu, a i bolje je da je tako jer bi ubacujući CD u liniju mogli ostati frapirani neopterećujućim pristupom benda prema formatu albuma.

    Pjesama ima 14, što je dobro, ali niti jedna od njih nije vrijedna nekog većeg spomena jer sve zvuče kao da su nastale na nekom neobaveznom sessionu ljudi koji su se našli na jednoj pijanki i odjednom odlučili napraviti ‘vrhunsku’ glazbu.

    Bend podosta žanrovski šara, ali bi se sve općenito moglo podvući pod crtu funky-rocka ‘ubijenog’ s mnogim jazz-improvizacijama koje prečesto zvuče neslušljivo, barem ako ih se pokuša preslušati sve u komadu što je najgore što se može reći za neki album.

    Muziku podržava

    Tako neopterećeni ničim, osim svojom zadovoljštinom, Nikad dosta su vjerojatno udovoljili svojoj taštini izdavši album “Zaklon, otklon, svima poklon” za kojeg stvarno ne vidim kome je namijenjen, jer ga sigurno neće slušati mladi naviknuti na mnogo bolje (ili još gore) stvari, a niti iskusni lisci jer ovaj album nema pretjerane veze s mozgom, posebno kako odmiče prema kraju gdje su teme sve brutalnije i zvuče kao nešto što je slušao kamikaza (s kacigom na glavi) prije sudaranja s američkim ratnim brodom za vrijeme Drugog svjetskog rata.

    Ipak, nije da tu nema materijala koji bi se i mogao nekom svidjeti, za to je najbolji primjer “Predivna” koja bi se lako mogla žanrovski odrediti kao post-folk (nešto kao post-rock samo u formatu folka), ali treba zadržati živce pribrane do tog momenta što vjerujem da će malo tko uspjeti. Na sličnom tragu je i “Poslednje putovanje“…

    Ispred njih se redaju pjesme poput uvodne “Šorom šajke” u kojoj se izmjenjuju lagani i brži riffovi popraćeni ‘nekom vrstom pjevanja’, “Brzi Gonzales” zvuči kao funk-verzija Dosh Leea s napomenom da ih zagrebački bend pojede za doručak, iz pjesme “Higijena duha” pljušti punk-rock energija, dok nas s “Obmanom” obmanjuju do “Belog vraga” koji zvuči kao Kojoti ‘ubijeni’ jazz-improvizacijama i elementima progresive, pa pjesma i zvuči kao da ju je napravio ‘crni vrag’, a ne ‘beli’.

    Ispali vragu iz torbe ili ne, za mene je dosta benda Nikad dosta, jer oni doslovno svojem imenu benda ‘ubijaju’ svaki ton do iznemoglosti, kao da im nikad nije dosta toga. Preveliki broj nepotrebnih improvizacija dovodi album u sferu jednog tipičnog session-izdanja gdje je svakom članu najbitnije što više solirati bez obzira na krajnji rezultat.

    Rezultati su bitni, a ovo ne može dobiti prolaznu ocjenu što vjerojatno i sami znaju, pa su zato ovo izdanje jezikom (bolje rečeno pismom) ograničili na svoju domovinu, pa neka tako i bude.

    Muziku podržava