Na putu među veliko društvo

Svi koji imalo prate rock’n’roll scenu na Balkanu znaju one osnovne detalje o Repetitoru – da dolaze iz Beograda, da su nastali 2005. godine, da sviraju u postavi s dvije cure (Ana Marija na basu i Milena na bubnju) i dečkom (Boris) koji je pjevač i gitarist.

Bez obzira što se odmah vidjelo da su vrlo talentirani, jako puno im je pomogla i pobjeda koju su ostvarili 2007. godine na Art&Music festivalu u Puli. Kako je to bilo super gledati, energija je prštala sve u šesnaest.

Repetitor je krajem prošle godine izdao album “Sve što vidim je prvi put“, na kojem se nalazi 13 pjesama. Kao producent se potpisao Boris Mladenović koji je imao vraški težak zadatak, a to je da pokuša u studiju iz njih izvući što više energije s live nastupa.

Počinje vrlo bučno s “Opet jak“, koji je ujedno i prvi njihov singl. “Pukotine” i “Ogledalo” su prave repetitorske stvari, s energičnim Borisovim gitarskim i Mileninim bubnjarskim dionicama, dok u “Slamčici” opet na red do izražaja dolazi noise bas u Ana Marijinoj režiji.

“Slamčica” ima i jedan od najboljih tekstova na albumu (“Uzeće slamčicu da ti mozak popiju, a kad ti mozak popiju, tad će da ga prodaju, ostajem svoj“), kratak, ali vrlo jasan i direktan. “Izbrisati prijatelja“, “Ja” i “Deset puta nedeljno” predstavljaju red najboljih i najenergičnijih stvari na albumu, te na koncertima redovno dižu atmosferu do usijanja.

“Prosečan čovek” je stvar s definitivno najboljim tekstom, ironija na ljude kakvi nas uglavnom okružuju i koji ‘idu u crkvu samo kad je najteže’.

Što se album više bliži kraju, sve više dobiva Sonic Youth štih. “Zdravo za gotovo“, “Životinje“, “Teško hodam” čine ovaj album drugačijim od ostalih, jer dok većina bendova pokušava pred kraj smiriti atmosferu, Repetitor za kraj pruža noise zvuk kakav mnogi samo mogu sanjati.

Spoj utjecaja Šarla, Discipline, Električnog Orgazma, Jarbola, Sonic Youtha, Nirvane, The Ramonesa je od Repetitora stvorila bend koji na koncertima prži naveliko. Oni su ujedno i bend koji se vrlo precizno i jasno izražava, ne pokušavajući se pravdati da su mladi, ovakvi ili onakvi.

Naime, Repetitor je bend koji upućuje na činjenicu kako treba misliti svojom glavom. Po punk stavu i osjećaju za socijalnu pravdu najviše me podsjećaju na Jarbole, a nerijetko i na Šarlo Akrobatu i Disciplinu kičme. A gdje smo mi u svemu tome? Zar je sramota reći jasno i glasno: ‘Ostajem svoj!’? Naravno da nije, ali koliko je to moguće u današnjem vremenu u kojem se sve svodi na uzročno-posljedične odnose. Teško je onima koji ne idu linijom manjeg otpora i ne priklanjaju se raznim pomodarskim trendovima…