Sve je to rock’n’roll

Zanimljivo je baciti pogled na više nego respektabilnu diskografiju Partibrejkersa i vidjeti da na njenom popisu unatoč gotovo trideset godina karijere nema niti jednog live albuma.

S jedne strane, izdavanje live albuma se može gledati kao linija manjeg otpora, s kojom je moguće u jednoj večeri i minimumom naknadnog truda ispuniti eventualnu obavezu prema diskografu ili očekivanja publike za novim albumom. S druge strane, puno ljubitelja čistokrvnog rock’n’rolla će vam reći kako jedino live album, što se tiče nosača zvuka, može barem donekle dočarati onu energiju i pozitivni kaos s kojima često personificiramo i sam rock’n’roll.Naziv “Krš i lom” vjerojatno bolje od ičega govori što se obično događa na koncertu Brejkersa, iako treba biti jasno da tu više nije riječ o divljim rockerima koji će praviti krš i lom raznim ispadima na sceni, već profesionalnom, vrhunskom i samouvjerenom svirkom.

Partibrejkersi su odlučili kako je upravo svirka koja se odvijala dva dana zaredom u beogradskom Domu omladine u ožujku 2009. reprezentativni primjer kako izgledaju njihove zrele sviračke godine.

Album započinje u znaku starih dobrih vremena, s prastarima “Noć” i “Ako si” skinutima s prvog albuma Partibrejkers I, izdanoga sada već vrlo davne 1985. godine. Kao što je i za očekivati od pametno koncipiranog live albuma, pružena je kratka retrospektiva svih faza benda. Tako da, poslije početaka benda na početku ovog albuma, vremenski stroj Partibrejkersa naglo skače u 2007. godinu i isporučuje izvrsne verzije isto takvih “Lobotomija” i “Ćutanje” s još uvijek aktualnog studijskog albuma “Sloboda ili ništa”.

Vjerojatno najzanimljiviji dio svim takozvanim ‘casual fanovima’ se nalazi na početku druge polovice albuma, kada, kako sam Cane kaže – ‘sledi naš džuboks dio’. Ovdje su nagurane gotove sve široko poznate stvari Partibrejkersa, imenom “Kreni prema meni“, “Hipnotisana gomila“, “Hoću da znam” i “Ulični hodač“.

Suvišno je opisivati Partibrejkerse na ovom albumu frazama poput ‘sigurna svirka’ ili ‘odličan koncert’, jer je valjda jasno da su dečki imali na tisuće ovakvih utakmica u rukama i da je očekivati od njih da naprave loš koncert – teško, a da ga izdaju kao koncertni album – nemoguće.

Iako je veliko pitanje koliko se o protoku energije između benda i publike na nekom koncertu uopće može suditi samo na osnovu zvučne slike, čini mi se da kod Partibrejkersa više nema onoga kaotičnoga i divljega ‘krša i loma’ na koncertima te potpunog stapanja s publikom.

Ponavljam, vrlo je teško o ovakvim stvarima suditi samo na osnovu zvučnog zapisa, jer moramo uzeti u obzir i da odluke producenta albuma imaju veliki utjecaj na njegov konačni zvuk i dojam koji će ostaviti na slušatelja. No, mora se biti svjestan kako su Partibrejkersi ostarili i postali, da citiram jedan poznati film susjedne proizvodnje, ‘familijski ljudi i cenjeni članovi svoje lokalne zajednice’, a sa njima je ostarjela i većina njihove publike koja se više ne zalijeva pivom u prvim redovima.

No unatoč tome, “Krš i lom” je vrlo dobar live album, te reprezentativno retrospektivno izdanje jednog benda u svojoj glazbenoj zrelosti. Na kraju krajeva, iako se Canetu i Antonu već odavno nazire koja bora i sijeda, još uvijek su spremni s gitarama i mikrofonom zauzeti prvu linije obrane protiv raznih društvenih tumora s jednom poštenom svirkom – na kraju krajeva, to je rock’n’roll.