Potpuno zreo i definiran bend

Priča o njima nije od jučer. O Stuttgart Online govori se već 3-4 godine kao o jednom od najperspektivnijih bendova na Balkanu, a domaćoj publici su poznati s Art&Musica 2008. na kojem su u egalu s riječkim Klausom ipak ostali malko prekratki, te osvojili 2. mjesto.

Zatim su imali još dva koncerta kod nas, u Klubu 100 u Velikoj Gorici iste godine (opet s Klausom), te u zagrebačkom KSET-u na samome početku 2009. kada su s još jednim beogradskim biserom (Repetitorom) uspjeli rasprodati klub nekoliko sati prije koncerta i napraviti nezaboravnu svirku. U međuvremenu su izbacili debi album “Radost svakom domaćinstvu“, te bi se u njihovom slučaju riječ ‘perspektiva’ mogla zamijeniti riječju ‘kvaliteta’.

U biti, mi u ovome trenutku vjerojatno još nismo realno svjesni koliko je on zapravo kvalitetan, no nadam se da će se kroz određeno vremensko razdoblje potvrditi gore navedeno i da će ovaj album imati veliki utjecaj na neke buduće naraštaje.

Album je producirao Boris Mladenović, čovjek koji je producirao većinu bendova nadolazeće nove srpske scene, a imao je opak zadatak, strahovitu energiju sa Stuttgartovih live-nastupa prebaciti na CD. U tome je u solidnoj mjeri i uspio, a ovaj bas/bubanj dvojac na albumu nerijetko djeluje zanimljivije i od većine bendova u klasičnoj postavi gitara/bas/bubanj.

Što se tiče tekstova, oni su vrlo oštri i kritični. Iako je basist i pjevač Bojan već prešao trideset i koju godinu, a bubnjar Marko je jako blizu tom jubileju, oni su još uvijek dovoljno ‘mladi i gnjevni’ da iskritiziraju svoju i našu svakodnevnu (tužnu) priču. Stuttgart Online je bend koji potiče ljude na svijest i samosvijest, tjera ih da gledaju na svijet kao jedinke, a ne u čoporu, zatim govori o krizi identiteta i gubitku svih moralnih vrijednosti (kao u pjesmi “Pošteni ljudi“).

Pjesma “Kompjuter i ja” govori o prevelikoj povezanosti ljudi s kompjuterom i ostalim tehničkim novotarijama, o tome kako su ljudi sve više za kompjuterom, a sve se manje druže (“Moj kompjuter i ja, kao brata dva, ja mu plaćam struju, on zarađuje za hranu, prava porodica“), “Malo veći” o tome kako smo postali roblje pojedincima koji se besramno bogate na račun malih ljudi. Iznimno pitki i refrenični, i s nekoliko potencijalnih hitova (kao što su “Superheroj“, “Malo veći”, “Oni i mi“), mogu biti pogodni za slušanje i na lokalnim postajama.

Iako nisu rođeni Beograđani, kroz pjesme (“2 miliona ljudi“, “Crna ovca“) se vidi i koliko vole Beograd, koliko im je stalo do tih građana, a istovremeno su tužni zbog ogromne količine letargije i indiferentnosti (“2 miliona ljudi, u ovome gradu ti nisi sam, 2 miliona ljudi teško se budi svaki dan, rasipa se snaga, 2 miliona ljudi u ovome gradu gubi dan za danom, 2 miliona ljudi malo se trudi, nema san, rasipa se snaga“) koja se emitira u tom gradu. Mada, to nije samo poruka i kritika Beograđanima, to jedna univerzalna opaska i skoro svi mi se možemo pronaći u toj priči, u toj učmalosti.

Ako ćemo gledati bendove koji su utjecali na njih, velika je mogućnost da će ih se povezati sa Šarlom, Obojenim programom ili Disciplinom kičme, te reći kako je to već viđeno, no zajednička osobina s tim bendovima im je stav, čvrsti stav. To su momci koji gledaju u budućnost, a odavno su riješili račune iz prošlosti, momci koji poput Rundekovog “Šejna” stoje na prvoj liniji fronte u borbi za svoje ideale.

Mislim da su konačno i spremni da uz još nekoliko kvalitetnih bendova stvore zdrave temelje i konačno naprave kriterije za ono što bi se trebalo zvati rock’n’rollom, stoga ih podržite.