Sedmogodišnje čekanje se isplatilo

Evo nam ponovno, nakon dugogodišnje stanke, novi album britanskog benda Scritti Politti koji je započeo s radom još davne 1978. u Leedsu, a osnovali su ga studenti umjetnosti. Grupa se postepeno pretvorila u solo projekt njihovog frontmana, pjevača i pjesmopisca Greena Gartsidea pravog imena Paul Julian Strohmeyer.

Za njihov razvoj, kao i za proboj mnogih drugih bendova, ključan čovjek je bio John Peel, voditelj i DJ na britanskom radiu, koji je nažalost preminuo prije gotovo dvije godine. Nakon nekoliko početnih singlova grupe, on je preporučio Scritti Politti nezavisnom, ali jako utjecajnom lebelu Rough Tradeu.

Za njih izdaju 1982. “Songs To Remember” koji je postigao značajan uspjeh. Unatoč tome, Gartside je odlučio promjeniti diskografa, pa je potpisao za Virgin te preselio u New York jer su ga zanimali novi zvuci, posebice hip-hop.

U New Yorku, Gartside je s novim ljudima, što je postala praksa i za svaki novi uradak, uspio snimiti najpoznatiji album grupe “Cupid & Psyche ’85” s nekoliko disko-pop-soul hitova. 1988. snima album “Provision” na kojem i dalje razvija synth-funk zvuk uz bogate orkestracije i aranžmane, a na njemu je gostovao i legendarni Miles Davis.

Bend je mirovao više od 10 godina, da bi 1999. s još više session glazbenika izdao “Anomie & Bonhomie” na kojem se osjetilo preveliko mirovanje, pa album nije polučio uspjeh. Tako smo ponovno trebali čekati sedam godina do novog izdanja nazvanog “White Bread, Black Beer“.

Album donosi 50 minuta novog materijala raspodjeljeno u 14 pjesama od kojih se niti jedna pretjerano ne ističe. Kao i na prijašnjim radovima i ovdje se osjećaju utjecaji new wavea, post-punka, soula i reggea sa ponekim hip-hop beatom, ali prije svega ovo je pop album.

Sve pjesme su lagane, gotovo hladne u nekim djelovima, s dobrim osjećajem za melodiju, a i sanjiv glas samog Gartsidea odlično se uklopio u tu atmosferu. Jedan od minusa je što su neke pjesme previše monotone pa brzo dosade.

Uvodna “The Boom Boom Bap“, koja je ujedno i prvi singl, tišeg je početka i orkestralnijeg pripjeva, “Throw” je prepuna glasovnih harmonija, a najduža “Dr. Abernathy” vuče na neo-folk.

“Snow In Sun” je jedna od boljih i sunčanijih pjesama s albuma, u kojem se mješaju a capella sa svjetlucajućim pop dionicama sintisajzera, “After Six” i “E Eleventh Nuts” pomalo su diskoidne dok je “Petrococadollar” politički obojena što se može primjetiti i iz samog naslova.

Green Gartside se vratio sa solidnim albumom i nadam se da nećemo morati čekati toliko dugo do sljedećeg njegovog izdanja jer je ugodno slušati njegovo viđenje pop glazbe. Dodatni razlog za preslušavanje ovog slatkastog sna, mogla bi biti nominacija za ovogodišnu Mercury Prize nagradu.