Otkačena ‘supergrupa’

Tijekom ljeta 2005. grupa Brakes je izdala svoj debi album “Give Blood” na kojem su ispremješali sve i svašta u 16 pjesama sveukupnog trajanja manjeg od pola sata. Bilo je tamo 10 sekundnog punka, dobrog rocka i countryja, a sve zajedno je zvučalo kao zajebancija dotičnih momaka koji imaju višak vremena i ideja. Krajem prošle godine su izdali novi, tek malo manje zanimljivi album “The Beatific Visions“.

Brakes su supergrupa koja se sastoji od članova The Electric Soft Paradea (braća White) i British Sea Powera (Eamon Hamilton) kojima je kasnije pridodan Marc Beatty. Postoje još od 2002. kada su Whiteovi vidjeli Hamiltona na njegovom solo nastupu. Ubrzo su dogovorili suradnju, pa je Hamilton zauzeo mjesto pjevača i jedne gitare, drugu gitaru je uzeo Tom White, za bubnjeve je sjeo Alex Turner dok je Beatty upotpunio ekipu basom.

Slušajući “The Beatific Visions” vrijeme vam brzo prolazi jer album traje opet nešto ispod pola sata, a zabavnim pjesmicama oduševljavaju od početka do kraja. Ovdje je ipak manje tog izmješano, punkoidnih pjesama je jako malo što je šteta jer su one bile trademark na prvijencu. Ovaj put nema sitnih minijatura, nego su pjesme sve dužine oko dvije minute osim petominutnog završetka.

Album započinje skoro pa tipičnom British Sea Power pjesmom “Hold Me In The River” nakon koje dolazi “Margarita” sa šaljivim, nešto isprekidanijim punk ritmom i pjevnim refrenom. “If I Should Die Tonight” je izvrstan country komad, a “Mobile Communication” je istog žanra samo mnogo uspavljivajuća, a govori o problemima s mobitelima.

Naslovna “Beatific Visions” je obična pop-rock pjesma, ali odmah do nje stoji najnabrijanija “Porcupine Or Pineapple” s jednostavnim riječima koje ponavljaju skoro cijelo vrijeme, a osim riječi iz naslova tu su i stihovi: “Who won the war? Was it worth fighting for?“. “On Your Side” je još jedna radiofonična country harmonija, a sve završava laganicom “No Return“.

Ponegdje su ludi do kraja, dok ponegdje zakoče i stave u drugu, pa završe u countryju kojim vrlo dobro barataju, a sve u svemu su zabavni kao rijetko tko. Kada žešće potegnu po gitari, podsjete me na Electric Six koji su me uvelike razočarali svojim posljednjim izdanjem, pa na prijestolje za najotkačeniji bend stavljam Brakes, samo što to moraju još potvrditi.

Njihova izdavačka kuća ih je proglasila kao album broj 4 za 2006. što je ipak malo presmiono, ali da je album dobar, to se u potpunosti slažem.