Pod ručnom

Britanski bend Brakes karijeru je započeo kao žestok bend koji povremeno zagrebe u country vode, a danas, na trećem albumu, totalno su se promijenili pa više gotovo i nema punk energije, već je većina skladbi posložena u distorziranom alt-country điru s vrlo popičnim melodijama.

“Touchdown” od svoje prve sekunde zvuči američki, nimalo britanski, što uvijek prouzrokuje faktor ‘dvosjeklog mača’ jer je pitanje kako će se domaći mediji postaviti prema tome. U slučaju Brakesa, sve manje pažnje je upućeno na njihov račun, ali se i dalje spominju kao simpatičan bend i njihova prošlost u bendovima kao što The Electric Soft Parade i British Sea Power kojeg Otočani vole do besvijesti iz ne znam kojeg razloga.

Brakes s 12 novih pjesama podsjećaju na ono što danas rade Fountains of Wayne, ali bih rekao da to rade na nešto uspješniji način. Pomalo žešće gitare u country suzvučju, obogaćeno s velikom dozom melodija čine jednu power-pop/alt-country cjelinu koju je lako slušati, a još lakše zaboraviti nakon preslušavanja.

U liričkom dijelu nisu se pretjerano pomakli, ima tu svega i svačega, od različitih političkih parola, do čistih brijačina o tko zna čemu, sve u svemu solidno. Vokalne dionice su također solidne, ništa posebno niti drugačije nego što je i dosad bilo, osim što su teme ipak mekše pa nema više toliko deranja kao ranije.

Pjesme poput “Why Tell The Truth (When It’s Easier To Lie)” zvuče kao da su napravljene prije 15 godina, s tipičnim brit-pop shemama koje su forsirali Supergrass, pa sad, debelo u novom mileniju, ne zvuče nimalo napeto.

Rijetke žestoke pjesme tipa “Hey Hey” pokazuju da još uvijek ima energije u Hamiltonovoj družini, iako ona rijetko izlazi u prvi plan. Na prošlim albumima su u takvom điru napravili i nekoliko punk minijatura, što ovdje uvelike nedostaje da malo razdrma pomalo učmalu atmosferu.

Većina pjesama je ipak previše stilizirana, tako da se pjesme razlikuju tek u sitnicama. Npr. uvodna “Two Shocks” započinje kao neka izgubljena pjesma The Raveonettesa, da bi se uskoro razvodnila, “Worry About It Later” je slatka vesela poskočica koju bi Belle and Sebastian mnogo bolje zaokružili, “Crush On You” zvuči kao neka stvar Pixiesa kojoj nedostaje žestoki refren i tako dalje… Svakoj pjesmi, ma koliko imala dobar uvod, nađe se brdo mana kako ona odmiče prema kraju.

Ne znam kako će Brakesi preživjeti pad u prosjek, ali meni ih je draže vidjeti življe i energičnije nego što je primjer “Touchdown” jer su naslovom zagolicali maštu, a napravili sve drugo osim zgoditka.