Politički spisi ili presjek jedne slatke pop-karijere

Svoj prvi susret s imenom Scritti Politti bilježim u trenutku preslušavanja i upijanja svakog slova na omotu ploče ”Sweet Dreams (Are Made Of This)” vječito obožavanih Eurythmics.

U obradi pjesme “Wrap It Up” Isaaca Hayesa i Davida Portera, koju su uvrstili na svoj krucijalni studijski dragulj, Annie Lennox i Dave Stewart ugostili su ‘vokalista Greena’ – u to vrijeme još uvijek štićenika nezavisnog izdavača Rough Trade, relativno opskurnog zanesenjaka svojevrsnim ‘avant-komunizmom’.Naravno, proždirući Eurythmics kao omiljen bend, Scritti Politti u tom trenutku predstavljali su mi samo jednu neobičnu, lakopamtljivu frazu koja je ostala u glavi (kasnije će sam Green Gartside pomalo ironično komentirati kako je od početka želio ime za bend koje će ostati lakopamtljivo, po uzoru na frazu tipa “Tutti Frutti” Little Richarda).Nekoliko godina kasnije, Jugoton je objavio novi u nizu Madonninih albuma – “Who’s That Girl?” (1987.) – načelno, radilo se o kompilaciji ekskluziviteta za istoimeni razonodni filmić s Madonnom kao preglumljenom šlag-dekoracijom u glavnoj ulozi. Uz njezin vlastiti doprinos studijskim materijalom, glazbu za film sačinjavale su i pjesme Duncana Faurea, Coatija Mundija, Michaela Davidsona, Club Nouveau a svoje malo diskretno mjesto u tadašnjoj Madonninoj pop-karijeri zauzeli su i Scritti Politti, pjesmom “Best Thing Ever”, godinu dana kasnije uvrštenom na njihov treći studijski album “Provision”.Tada već afirmirani Scritti Politti nastavljaju pokazivati svoju fascinaciju novim tehnologijama uz jazz, funk, ska i reggae utjecaje. Tih je godina i vodeći jugoslavenski mjesečnik Rock pisao o Scritti Politti kao ‘neobičnoj pop grupi’ referirajući se na ‘kolače s trava-zelenom glazurom’ (?!). Čak ih je i Veljko Despot, tadašnji glazbeni urednik Jugotona, predstavio na svojoj promotivnoj kompilaciji ”Virgin Shop” – hit-pjesmom ”The Word Girl”. ”Virgin Shop” bila je jedna od prigodnih zbirki, pretežno izvođača čiji cjeloviti albumi iz nekog razloga nisu prošli na glazbenom jugo-tržištu, je li iz komercijalnih razloga ili zbog cenzorske kontrole tadašnjih “dušebrižnika”; The Blue Nile, Cocteau Twins, Do-Re-Mi, Stephen ‘Tin Tin’ Duffy, Floy Joy…

Vjerujem da mnogi glazbeni opus Scritti Politti vrlo malo ili gotovo uopće ne poznaju – tako da će ova, nažalost ne i ‘apsolutna’, kompilacija pružiti konkretniji uvid, iako osobno radije preporučam preslušavanje svakog pojedinačnog studijskog albuma.

Oko “Absolute” očito nije postignut adekvatan dogovor među aktualnim izdavačima Scritti Politti materijala – konkretno, Virgin i renomiranih Rough Trade – tako da je odabir s još uvijek aktualnog, odličnog albuma, “White Bread, Back Beer” (2006.) izostao dok je nekim čudom na kompilaciju uvrštena tema s nastupnog singla iz 1978. godine – “Skank Bloc Bologna”. Umjesto toga, Green Gartside i njegov dugogodišnji suradnik David Gamson, upotpunili su kompilaciju s dvije ekskluzivne pjesme, izvorno nastale u vrijeme snimanja spomenutog, posljednjeg studijskog albuma – ”A Day Late and a Dollar Short” i ”A Place We Both Belong”. No o njima nešto kasnije.

S druge strane, u slučaju da su ih i čuli, mnogi su Scritti Politti vrlo vjerojatno i eliminirali iz vlastitih ušiju kao jedan od onih tipičnih lakotopljivih bendova ’80-ih., zamjerajući mu na sladunjavom pop-melosu, kojem duguju svi ‘helijski’ modificirani r’n’b vokali, što do danas uglavnom teroriziraju radijski eter. Dodajmo tome, kako je glazbu s dva istaknutija albuma u njihovoj bogatoj karijeri – “Cupid & Psyche ’85” (1985.) i “Provision” (1988.) – puno lakše svrstati među soundtrackove za tipične ljubavne teen-filmove tih godina. Međutim, pokušajmo malo sagledati Scritti Politti kao bend istinske kvalitete – jer to je ono što uistinu i krasi njihovu diskografiju, a čemu svjedoči i ova, relativno neusklađena ali solidna prezentacija njihove dvije, stilski nepomirljive faze; one ranije – avangardne, podređene politici i low-tech manipulaciji, te one kasnije, uglađenije – pop-faze ispolirane do (ugodnog) bola. Dodatno tome, u svojem skladateljskom i liričkom pogledu, bend je unatoč jednostavnom parafraziranju kroz osamdesete, ostao vjeran duhovitim kontradikcijama (“… a Motoguzzi and the Gaultier pants, I’ve got a reason girl – was Emannuel Kant’s…“)…

Do danas alfa i omega ove grupe ostaje Green Gartside – Velšanin koji je sedamdesetih godina poput mnogih zavolio punk. Kako su ga tada opisivali, ‘zagriženi, slijepi obožavatelj grupe Sex Pistols, iznenada prerasta u briljantnog stvaratelja čiste pop-muzike’ (referenca iz spomenutog časopisa “Rock”, 1985.). Izvorna postava grupe Scritti Politti predstavljala je radikalnu suprotnost kasnijoj, poslovno uređenoj pop-varijanti iste – uz Gartsidea, postavu su činili Nial Jinks na basu i Tom Morley na bubnjevima a sporadičnu funkciju ‘menadžera’ grupe obavljao je njihov prijatelj, poznat isključivo kao Matthew K.

Zvuk grupe Scritti Politti u to vrijeme možda je bio jedan od tipičnih za pojam principijelne DIY-estetike kasnih sedamdesetih (trojka se već na početku postavila kao institucija, dijelivši opskurne pozornice s imenima poput Red Crayola, SPK, Gang Of Four, The Pop Group, Joy Division…), međutim, izvjesni utjecaji pokazali su da njihov pristup nije bio samo trenutačni prasak. U datom trenutku bili su izrazito politički nastrojeni (naziv grupe modificiran je prema frazi iz manifesta talijanskog teoretičara Paola Gramscija) a neminovan utjecaj na njihov tadašnji zvuk izvršila su imena poput Captain Beefhearta, Soft Machine i Henry Cow.

Scritti Politti svoju muziku u toj fazi baziraju na spontanom, trenutačnom stvaranju – naglasak na ritam sekciji uz Gartsideove pjevačke fraze s prenesenim značenjem, zbog kojih je vrlo brzo došao na zao glas (praktički većina tih ranijih snimaka zvuči kao provokativna zbirka ljevičarskih parola). Skvoterski način života i beskompromisan imidž (s naglaskom na Morleyevu ‘dreadlocks’ frizuru) doprinijeli su izvjesnoj fami te ranije postave, savršeno ovjekovječene na zbirci samostalno objavljenih singlova. Uglavnom su to Peel Sessions snimke – od kojih grupa službeno objavljuje samo njih četiri (”Messthetics”, ”Hegemony”, ”Scritlocks Door” i ”OPEC-Immac”, kao “2nd Peel Session”) uz nastupni singl ”Skank Bloc Bologna”, za koji je zanimljivo da je između ostalih, svojim manifestom izvršio čak i utjecaj na razvoj karijere jednih Death In June (Douglas Pearce u odličnom dokumentarcu “Behind the Mask” otvoreno ističe upravo ovaj singl kao jedan od glavnih razloga zašto je pokrenuo vlastiti bend).

Inspirirani potezom grupe The Desperate Bicycles, koja je krajem sedamdesetih objavila prvi samostalan DIY-singl (“Smokescreen”), Scritti Politti slijede taj konkretan primjer vlastitim, spomenutim izdanjem ”Skank Bloc Bologna” (za potrebe tog izdanja pokreću i svoju etiketu, “St. Pancras”, čiji je naziv preuzet prema lokaciji na kojoj se tada nalazio njihov skvot). U odnosu na The Desperate Bicycles, Scritti Politti čine još jedan korak naprijed, pruživši konkretan uvid u realne troškove produkcije vlastitog singla.

Međutim, beskompromisan low-tech pristup tih ranijih snimki kratko je potrajao – već u fazi ‘Pre-langue 4 A-Sides’ izdanja s dodatne četiri pjesme, čujna je želja za promjenom; konkretno, razni izvori navode upravo pjesmu ”Confidence” kao ‘glavnog krivca’, jednu novu početnu točku u karijeri grupe (velika je šteta da ova pjesma nije uvrštena na ”Absolute” kompilaciju), koja je uvjetovala nešto skorašnji, nanovo radikalan zaokret grupe u komercijalniji pop-zvuk.

Gartside je u to vrijeme iskusio i ozbiljan srčani udar, kao posljedicu sve učestalijih napada panike uslijed nastupanja grupe uživo, zbog kojeg je izvjesno vrijeme izbivao sa scene – u periodu oporavka otkriva jedan drugi paralelni svijet – postaje opčinjen crnačkom glazbom i pronalazi kariku kojom će oplemeniti prvotno izgrađen, avangardniji, sirovi zvuk Scritti Politti. Međutim, zbog odluke o promjeni zvuka nastaju nesuglasice i u trenutku kad grupa konačno proživljava jedan konkretniji proboj u mainstream, odličnim politički obojanim pop-singlom ”The Sweetest Girl” (“When the government falls, I wish I could tell, when oh when necessity calls – I wish I could tell, it’s just loving…“), koji nekoliko godina kasnije obrađuju i Madness – a napose i cjelovitim studijskim remek-djelom ”Songs To Remember” (1982.), originalna postava se razilazi.

Ostaje Green Garside – i nekolicina jednako impresivnih posthumnih singl-izdanja s nastupne ploče; ”Jacques Derrida” (“I’m in love with the militante, reads ‘Unita’ and reads ‘Avanti’…/To err is to be human – to forgive is too divine, I was like and industry, depressed and in decline…“) i ”Asylums In Jerusalem”, zanimljiv reggae-komentar na religijski fanatizam (“He’s been talking in the tongues again…/Please don’t ever let him go…“).

Uz prethodno razišlu postavu koja je realizirala ovaj studijski album, Gartside je na svoju stranu pridobio i Roberta Wyatta (Soft Machine), koji je odsviravši klavijaturske i klavirske dionice na pojedinim pjesmama (uključujući “The Sweetest Girl”) obnovio i vlastitu glazbenu karijeru. Rezultat je vrlo uglađen koktel soul, jazz i reggae pjesama koje u cjelosti zaslužuju biti hitovi koji nažalost to nikad nisu postali – “A Slow Soul”, kaotična disko-varijanta “Sex”, uz “Faithless” i “Gettin’ Havin’ & Holdin'”.

Službeno gledano, Rough Trade ovim albumom do danas bilježi svoj najkonkretniji komercijalni proboj (krajem ’90-ih. Virgin otkupljuje prava i reizdaje album). Geoff Travis i njegov tim suradnika objavljivanjem ”Songs To Remember”, kroz godine koje su uslijedile, počinju osjećati sve veći pritisak (vlastitih) komercijalnih ambicija što je rezultiralo raspadom Rough Tradea na ulasku u devedesete – svi istaknutiji potpisnici, počevši s Cabaret Voltaire, preko Scritti Politti, Aztec Camera, The Smiths, Virgin Prunes, Chris & Cosey, The Sundays, Mazzy Star i brojnih drugih, s vremenom su pronašli adekvatnije opcije (prešavši pretežno k distribucijskim divovima EMI, WEA i Virgin Records) i nastavili svoje respektabilne karijere.

Rough Trade se u međuvremenu uspio reanimirati, naučivši na vlastitim pogreškama – danas nastojeći odabrati i promovirati nove talente – među njima Duffy, The Strokes, The Libertines i Fiery Furnaces predstavljaju djelić nove vodeće, tzv. ‘indie’ struje. Iznenađujuće, našlo se mjesta i za antologijska izdanja – konkretno, upravo Scritti Politti kompilacija ranih radova, prigodnog naziva ”Early” (2005.), CD na kojem su po prvi put sabrani svi konkretniji studijski radovi iz omiljene radikalne, političke faze grupe.

Nakon njihovog prvotnog odlaska s Rough Tradea, priča kreće u drugom smjeru; postava grupe se iz temelja mijenja i zvuk koji novoformirana trojka 1984. godine stvara bitno je pod utjecajem komercijalnog funk-zvuka a kako će se karijera nastaviti razvijati, sve čujniji su i uplivi hip-hopa.

No da ne bude zabune, nova postava predstavljala je garanciju s itekakvim pedigreom – počevši od bubnjara Freda Mahera, koji je činio dio originalne postave grupe Material (s Billom Lasswellom) i Massacre (s Fredom Frithom, koji je također sudjelovao na pločama Materiala), a koji će u vrijeme sljedećeg albuma Scritti Politti (“Cupid & Psyche ’85”) zabilježiti i produkcijsku suradnju ni više ni manje nego s Lou Reedom i Kraftwerk. Zatim, tu je vrstan aranžer i klavijaturist David Gamson, s kojim je Gartside započeo suradnju još u vrijeme dok je bio na Rough Tradeu (Rough Trade čak je svojevremeno objavio i jedan Gamsonov solo pokušaj 1982. godine). Poznanstvo s Maherom traje od ranije – Maher je još krajem ’70-ih. pokazivao interes za Scritti Politti, čuvši spomenuti singl “4 A-Sides”.

Postoji informacija da su izvjesne snimke koje su Gamson i Gartside u periodu nakon albuma “Songs To Remember” stvarali, netragom nestale. Ali do 1984. nova trojka neometano započinje invaziju na top-liste zasluženim hit-singlovima – ”Absolute” (ironična, ljubavna posveta vodki) i ”The Word Girl”, uz naredna dva – ”Hypnotized” i još jedan duhovito parafrazirani hit – ”Wood Beez (Pray Like Aretha Franklin)”, kao osvrt na njezin veliki klasik (“…Each time I go to bed, I pray like Aretha Franklin…”). U tom trenutku studijska produkcija i tehnološke finese uvjetovane radom grupa poput The Art Of Noise, Frankie Goes To Hollywood, ABC i Propaganda (naglasak na sve učestalijoj potrebi za Fairlight samplerom), znatno su povećale natjecateljsku strast među post-punk glazbenicima a rezultat je između ostalih i spomenuta, hvaljena kolekcija sladunjavih pjesama, “Cupid & Psyche ’85”.

U odnosu na “Songs To Remember”, još pitkiji i u potpunosti lišen avangardnih pretenzija, ovaj album predstavlja svoje novo malo istinsko savršenstvo. Produkciju s grupom potpisuje čuveni Arif Mardin, uz neizostavnu suradnju i s The Art of Noise (JJ Jeczalik i Gary Langan, čujni upravo u hitu “Absolute”). Međutim, iako ga krasi jedna autorska zrelost, njegov zvuk ostaje zarobljen u zamrznutom, standardnom kadru jedne davne, 1985. godine, što je pomalo nehotično uvjetovano i samim naslovom.

Posljednji singl objavljen s ove ploče, “Perfect Way”, dostojno obrađuje i Miles Davis (obradu je uvrstio na svoj studijski album “Tutu”, iz 1986. godine), što je simbolički rezultiralo i zajedničkom studijskom suradnjom na narednom albumu Scritti Politti “Provision”, u melankoličnoj baladi “Oh Patti (Don’t Feel Sorry For Loverboy)”, gdje Davis, u njezinoj prigodnoj stanci, ovu pjesmu oplemenjuje svojom trubačkom solo-dionicom.

U odnosu na čujne tehnološke odmake između “Songs To Remember” i “Cupid & Psyche ’85”, na albumu “Provision” lagano se osjeća zamor do tada uspostavljenom recepturom. Scritti Politti na svojoj trećoj studijskoj ploči ne zvuče zastarjelo ili suhoparno, dapače – “Provision” sadrži osjetno jači i plesniji materijal (ovdje svakako treba istaknuti i prisutnost Rogera Troutmana iz grupe Zapp, s njegovim čuvenim ‘voice-box’ uplivima, uz basističke ubode Marcusa Millera te prateće vokale BJ Nelson…), no zamjerka ovoj ploči ide upravo iz razloga što su Gartside, Maher i Gamson pribjegli izvjesnoj igri na sigurno, reciklirajući ideje s prethodne.

Ovdje reprezentativan primjer jest upravo njihov sljedeći singl – “Boom! There She Was” koji izvorno otvara album, kao doslovna preslika “Perfect Way”. Stoga možda i nije čudno što je uz “Oh Patti…” samo ta pjesma uvrštena na ovu aktualnu kompilaciju (“First Boy In This Town (Lovesick)” izostaje u potpunosti). Sladunjave teksture, Gartsideov soulom obojan pjevački šapat, uz sada već uspostavljen bjelački funk zvuk, postaju predvidljiv trademark grupe.

Na ulasku u devedesete, Green Gartside ponovo ostaje kao jedini član – nekolicina pjesama snimljena u tom periodu, nastala je tek u suradnji s Martynom Wareom i Ianom Craigom Marshom za njihovu, tada aktualnu kompilaciju obrada klasika, “B.E.F. – Music of Quality & Distinction Vol. 2”; konkretno, obrada pjesme Stevieja Wondera, “I Don’t Know Why I Love You” zaživjela je na dotičnoj kompilaciji, dok iz iste studijske suradnje kao ‘krnji” Scritti Politti – u suradnji s reggae-izvođačem Shabbom Ranksom, Green objavljuje singl “She’s a Woman” (obrada The Beatlesa, stilski ne čineći preveliki odmak od “Provision” faze) uz “Take Me In your Arms And Love Me” realiziran sa Sweetie Iriejem (obrada pjesme Gladys Knight & the Pips), što će sljedećih osam godina predstavljati i jedino konkretno studijsko ostvarenje.

No u trenutku kad im je prijetio zaborav, Scritti Politti (ovaj put samo Gartside i Gamson) osvanjuju s novim albumom, osvježeni i u punom kreativnom zamahu, s tek simboličkim osvrtom na ranija stilska manevriranja – studijsko remek-djelo “Anomie & Bonhomie” (1999.) eksplicitnije je u pogledu pružanja svojeg medijskog prostora hip-hopu (Lee Majors, Jimahl, Red Cloud i Mos Def), uz gostovanje – među ostalima – Me’shell Ndegeocello, Williama “Ju Ju” Housea i Wendy Melvoin…

Album je fino razrađen, kristalno čist presjek energičnih pjesama – u kojima uz hip-hop solidno stupa i rockerski obojano štivo (idealan primjer na ovoj kompilaciji je odlična pjesma “Umm”), i Greenove prepoznatljive baladičnosti (također ovdje uvrštena, divljenja vrijedna “Brushed With Oil, Dusted With Powder”). Tu je i orkestralno obojana rap-divota zvana “From Tinseltown To Boogiedown” a meni osobno najdraža iz “Anomie & Bonhomie” faze upravo je pjesma “Die Alone”, s pomalo sanjivim melodijskim ugođajem, izgubljenim između radijske muzike za noćne vožnje gradom i ranojutarnjih mamurluka.

Ono što je albumu “Anomie & Bonhomie” priskrbilo zaslužene hvalospjeve u svoje vrijeme jest i činjenica kako ovaj album stilski gravitira ranijem komercijalnom proboju grupe, iznova proživljavajući fascinaciju rap i reggae-dub strukturama (ne zaboravimo Greenov čuveni rap-debi u pjesmi “Jacques Derrida”, kao jasan pokazatelj u kojem smjeru Scritti Politti namjeravaju istraživati u budućnosti).

U ranije spomenutom (neoprostivom) izostanku materijala s posljednje, još uvijek aktualne ploče na ovoj kompilaciji – “White Bread, Black Beer” (2006.), kojom Gartside obnavlja svoju izdavačku suradnju s Geoffom Travisom (Rough Trade), na “Absolute” su nam ponuđene dvije, do sada neobjavljene snimke iz tog perioda, koje, prema službenim bilješkama Simona Reynoldsa u knjižici CD-a, datiraju iz 2007. godine; “A Day Late And A Dollar Short” i “A Place We Both Belong” – obje su elektronski nabrijanije i predstavljaju još jedno ugodno iznenađenje; iako kod ove potonje može zasmetati upotreba auto-tunea, koji je sudeći po Greenovom ugodnom vokalu, sasvim suvišan u naglašavanju istog.

U mjeri u kojoj primjerice Roger Troutman oplemenjuje pjesmu “Boom! There She Was”, u pjesmi “A Place We Both Belong” auto-tune nažalost banalizira odabrane vokalne segmente. Srećom, Gartside je svjestan koliko daleko želi ići s ovakvim kompjuteriziranim afektacijama, čime je (nesvjesno) više opjevao stilsku odu upravo Troutmanu, dosljedno zaokruživši ovu prvu službenu zbirku pjesama.