Reainkarnacija The Beatlesa na tripu

Na temeljima škotkog benda The Beta Bend, koji je uvijek pokušavao raditi kompleksnu glazbu pomješanih žanrova, izrodio se novi bend koji ‘nije s ovog planeta’ pa se zato zove The Aliens. Tri solidna albuma prijašnjeg benda nisu donijeli nikakav uspjeh kod publike, pa su nakon raspada članovi odlučili malo zakrenuti ploču.

Svega godinu dana nakon raspada The Beta Bend, 2005. okupili su se The Aliensi i započeli sa svojim radom. Bend se većinom bavi ‘glomaznim’ zvukom prepunog psihodelije isprepletenog pop melodijama što ga čini vrlo zabavnim koktelom popularne glazbe od ’60-ih pa sve do današnjih dana.

Najlakši opis zvuka koji produciraju The Aliensi bio bi ‘The Beatlesi koji su se vratili nakon 40 godina iz Indije gdje su neprestano isprobavali mnoge halucinogene droge’. Harmonije, bogatstvo zvuka, ludi aranžmani, povremena sentimentalnost, uz poneku space temu, elektroniku i jake refrene… Zar vam se može ne sviđati ova kombinacija!

Gordon Anderson je još davno obolio na živce, pa je vjerojatno dio svoje akutne psihoze prenio na same pjesme što se izvrsno uklopilo s idejama Johna MacLeana i Robina Jonesa, ostatka The Aliensa. Album su producirali sami, što mi se uvijek sviđa jer tada bend može u potpunosti odgovarati za album. Kada se slože ovakve pjesme, svatko bi htio biti potpisnik barem produkcije, ako ne i autor samog albuma.

Otvarajuća “Setting Sun” odmah pobudi želju za daljnim istraživanjem rada The Aliensa, jer svojom napetom i bučnom glazbenom kulisom pretapa se u moderni hibrid The Beatlesa, The Doorsa i The Beach Boysa, a posebno je upečatljivo ‘we are the aliens‘ na samom kraju pjesme. Već sljedeća “Robot Man” je neki svemirski funk u stilu Daft Punka, a ništa manje upečatljivija nije niti “I Am The Unknown” koja je tek prividno nešto lakša (dok ne polude s intrumentarijem)…

Pjesme koje su me pogodile na prvu su balade “Tomorrow” koja u nekim momentima neodoljivo podjeća na The Beatlese, i “She Don’t Love Me No More” koja je toliko netipična, van svih pop-rock postulata, a zvuči kao da su Gregorian odlučili uglazbiti jedan svoj koral.

“The Happy Song” je vjerojatno jedna od najveselijih, ako ne i najveselija pjesma ove godine, vrlo zaraznog ritma s neprestanim ponavljanjem ‘you want to be happy‘ s čime se riječ ‘happy‘ izgovori u rekordnom broju. Završna “Caravan” je ujedno i najduža na albumu, a na njoj su pokazali s kakvim se sve psihozama moraju boriti. Pjesma počne vrlo lagano, monotonim ritmom, promjeni nekoliko puta cijelu atmosferu, otiđe daleko u svemir da bi se vratila na Zemlju u rockerskom izdanju pa ponovno ode u psihodeliju iz koje slijedi nervozno nabijanje po orguljama da bi se pred kraj smirila s topotom konja.

Da li ima svemiraca negdje daleko u nekom sazviježđu, stvarno vam ne bih znao, ali znam da su ‘ovi svemirci’ koje sam upoznao na ‘astronomiji za pse’ jako vanzemaljski, pa vjerujem da je barem jedan od njih ‘mali zeleni’ prerušen u običnog Škota.

Popunjavanjem cijelog CD-a sa svega 11 pjesama, pokazali su da eksperimentiranje zvukom može biti vrlo zabavno i nikako ne prenaporno. Preslušavajući album, svaki put sam se pitao ‘zar je već gotovo?’, pa mi je brzo prst krenuo prema tipki ‘repeat’ i tako nekoliko puta. To govorim iz tog razloga jer album koliko god je bogat, eksperimentalan i povremeno jako komplesan, toliko brzo vrijeme prolazi uz njega i opušta na najbolji mogući način.

I dok astronomi traže ‘male zelene’ ili ‘debele ružičaste’, ja ću početi vjerovati u svemirce s trojkom The Aliens i njihovim odličnim debijem “Astronomy For Dogs“.