Nastavak ša(ma)ranja po psihodeliji

Nakon odličnog najavnog albuma “Astronomy For Dogs“, prije nekoliko mjeseci bend The Aliens nam se javio sa svojim novim izdanjem “Luna” na kojem i dalje istražuju velika nebeska prostranstva psihodelijom u pop rock formi.

Za razliku od prvijenca, “Luna” je mnogo manje fokusiran album, bez ikakvih tradicionalnih postulata moderne glazbe, zbrkanog niza skladbi bez glave i repa, opičenih suncem i haluciogenim drogama, ludilom frontmena i tko zna čega već…

Na prvi pogled, moglo bi se reći da je “Luna” potpuni debakl ili novo remek-djelo, ali moje je mišljenje da je ipak nešto u sredini, u zlatnoj sredini koja teži prema gore.

Ako ne znate, The Aliens su nastali na temeljima nikad do kraja shvaćenih škotskih eksperimentalaca iz benda The Beta Band, a glavni im je autor Gordon Anderson koji već dugi niz godina pati od akutne psihoze, ali budući da redovito pije lijekove, već je neko vrijeme van bolnice.

Takav miks lijekova u njegovoj glavi pobuđuje različite vizije koje on tada podijeli s prijateljima Johnom MacLeanom i Robinom Jonesom, pa svi zajedno pokušavaju to prijenijeti u glazbeni svijet. Kažem pokušavaju, jer neke pjesme su toliko opčinjene nervozom i psihodelijom, da ih se ne može smatrati nekom suvislom glazbenom podlogom.

Na “Luni” najviše paralela moglo bi se pronaći sa Sydom Barrettom, ranim frontmanom Pink Floyda jer je ova glazba The Aliensa u najmanju ruku jednako spaljena kao što je bio i Syd. Drugu paralelu bih povukao s Brianom Wilsonom kada bi se i on još više zaigrao s psihodelijom jer većina pjesama ima ‘ono nešto’ što koristi i Wilson, prvenstveno u osunčanim melodija.

Uvodna “Bobby’s Song” traje debelo preko deset minuta i u nju je ubačeno svašta, od beachboysovskih melodija, gypsy ritmova, daftpunkovske elektronike, Fridmanovskih produkcijskih rješenja, neprestanog izmjenjivanja bržeg i laganijeg… Svakako se doživi jedno posebno iskustvo slušajući tu stvar, a ona nije jedina tako ‘posebna’.

“Amen” je doslovno uzeta iz neke crkvene liturgije, a glazbeno najbliže zvuči Gregorianu, “Theremin” započinje orijentalnim ritmovima s kojima se približava popu ’80-tih ponovno na malo gregorianski način, “Everyone” je nekako ‘najnormalnija’, koliko to može biti u slučaju The Aliensa jer je bliska psihodeliji The Beatlesa.

Već s ovim uvodnim opisima može se iščitati da su The Aliensi kao svojevrsna iznimka na svjetskoj glazbenoj sceni koja se uopće ne želi baviti neki uštogljenim shemama, već se poigravaju na sebi svojstven način. Većinu vremena to i uspijevaju, ali povremeno i oni zaglibe jer se previše trude napraviti nešto što nitko prije njih nije napravio, a to se najbolje vidi pred kraj albuma gdje dolazi do malog zamora.

Sve u svemu, “Luna” je bogatiji album u produkcijskom smislu, ali i ne toliko izražajan kao prvijenac na kojem je bilo mnogo više pogodaka nego ovdje. Na “Astronomy For Dogs” se moglo izvući nekoliko singlova koji su sami po sebi mogli napraviti puno, dok je “Luna” više zatvoreni album, jedna cjelina koja ne dozvoljava pretjerano seciranje.

Gordon Anderson je genijac našeg doba kojem, nažalost, nisu sve daske na broju što mu je možda i prednost u ovom surovom svijetu, pa zato može s lakoćom napisati toliko zabavne i otkačene brojeve poput ovih.

The Beta Bend je bio potpuno neshvaćen, a The Aliens su još tri koraka dalje od toga, pa se nadam da im se neće dogoditi ista sudbina kao i prijašnjem bendu jer dok god su The Aliensi ovoliko napeti, teško ih tko može zamijeniti.