Pjesme za buduće generacije

Njihov futuristički svijet još uvijek ne poznaje granice – suluda kombinacija varijacija na temu “Zvjezdane staze”, “Barbarella”, “Zona Sumraka”, “Flash Gordon” ili “Modesty Blaise”, surf-rock i novi val u neposrednom dodiru s Henryem Manciniem uz naivno bizarne erotske maštarije i modne detalje na tragu Mary Quant.

The B-52’s stilski tako savršeno okupljaju cijelo mnoštvo u vlastiti trademark kojeg se vjerno drže i kad osjete pravi trenutak, iznova isporuče svoju čudesnu dozu zabave i eksperimentalne uvrnutosti a da sve ne zvuči presprdačinasto ili pretenciozno, što su dokazali i svojom najnovijom studijskom pločom – prvom nakon sada već davno objavljene, angažirane “Good Stuff” iz 1992. godine.

U nastavku devedesetih kao albumi uslijedile su uglavnom brojne, više ili manje prigodne kompilacije, uz jedan odličan noviji hit – “Debbie” (1998.), kojem je prethodio i omanji promašaj – onaj za tipičnu holivudsku ekranizaciju kultne crtane serije “The Flintstones” (1994.).

No kad i taj potez promotrimo s ove distance, The B-52’s su upravo jedini bend na ovoj planeti koji je remake dotične naslovne teme izveo besprijekorno i u svojem stilu.

Za četvorku koja je debelo na ulasku u šestu dekadu života, naprosto je nevjerojatno kolikim optimizmom i vitalnošću zrače. Njihovoj melodičnoj, energičnoj glazbenoj matrici nemoguće je odoljeti – jer čak i u trenucima kad njihove rime zazvuče krajnje banalno (“… Shimmy shimmy – hot shimmy shimmy, twist the Tornado and the Lasso, Shake it honey – shake it, shake it honey!” ili “I’m your daytime waitress at the Taco Tiki Hut, I’m your daytime waitress – here’s your stupid 7-Up“), The B-52’s i u svojem ‘najgorem’ izdanju djeluju kao čudnovata strip-družina raspjevanih super-junaka čije epizode iznova iznenade, bilo duhovitošću ili ozbiljnijim temama upakiranim u zabavnu neodoljivu melodiju, kakva je primjerice u moru sjajnih predložaka ovdje i odjavna “Keep This Party Going” (“Take this party to the Whitehouse lawn – things are down and dirty in Washington“).

Zagriženiji ljubitelji njihovog opusa najčešće ističu album prvijenac iz 1979., čije svjetlosne godine u sferama vlastite ‘sci-fi’ ludosti i nisu nikad u potpunosti dostigli, no sve što su do danas napravili, po svojoj je recepturi više nego dostojna serija nastavaka.

Dvoglasno pjevanje od strane fenomenalnih Kate Pierson i Cindy Wilson ili energični, prepoznatljivi govorni uleti otkačenog Freda Schneidera popraćeni tako razbibrižnom glazbenom podlogom od strane kolege im, Keitha Stricklanda, ploču “Funplex” će upravo u mjeri u kojoj je grupa iskusila svoj veliki povratak 1989. godine plesnom bombom zvanom “Cosmic Thing” – popraćenom i danas nenadmašnom hitčinom “Love Shack”, zasluženo približiti nekoj novoj publici – ili kako bi The B-52’s sami rekli, ‘budućoj’ generaciji, kojoj su već jednom s dužnim poštovanjem spjevali odu.

“Funplex” i da je mogao ne bi zvučao bolje – u pogledu svega što su do danas snimili, ovo je možda jedan regularan album s manje-više svim potrebnim sastojcima – uvodna “Pump“, “Hot Corner“, “Ultraviolet“, naslovna “Funplex”, a posebno dragulji poput “Juliet of the Spirits“, “Eyes Wide Open“, “Deviant Ingredient“, “Love in the Year 3000“, “Too Much To Think About” i “Dancing Now“, vrlo lako se mogu uklopiti na bilo koji od dosadašnjih albuma što je samo potvrda koliko su produkcijski i aranžmanski The B-52’s bili i ostali ispred svoga vremena.

Sa svih strana svakodnevno nas bombardiraju ružne stvari – vrijeme za zabavu i nije idealno, ali “Funplex”, koliko god to zvučalo neozbiljno, ima dovoljno dobre energije da u svojih pedesetak minuta spasi svijet od propasti. Samo zamislite koliko bi taj isti svijet postao bolji svakim novim slušanjem ove ploče.