Povratak na staro

Iz mase nu-metal bendova koji su nastali zadnjih nekoliko godina, nekako se čini da se jedino Static-X uspio zadržati. U gomili istih blizanaca, Static-X su ipak uspjeli svoju muziku stvoriti na jedan drugačiji način te time pridobio brojne poklonike. Oni su bend koji ili zavolite na prvu loptu ili ih uopće ne možete podnijeti.

Novim albumom “Start A War“, dečki su se vratili na zvuk kakvim su nam se u predstavili 1999. godine albumom “Wisconsin Death Trip”. Budući da su tim albumom osvojili kako kritičare, tako i publiku, vjerujem da će oni, pogotovo ovi potonji, biti zadovoljni ovim starim zvukom. Tome je vjerojatno veliki doprinos dao i povratak starog gitariste Koichi Fukude, budući da je Tripp Eisen optužen za seksualno napastvovanje 14-godišnjakinje.

No, ma što god rekli fanovi, ja nisam ljubitelj ovakvih albuma i više su me veselili njihovi noviji uratci nego prvi album. Ovaj album je prilično jednolična masa metalskih rifova i brzih tupa-tupa ritmova koji rezultiraju histerijom u glavi. Vratili su se onim izrazito snažnom bubnjanju i upečatljivim bas linijama koje naglašavaju surovost zvuka.

To se posebno može osjetiti u “Otsego Amigo” koja je nalik na one najbrutalnije chaos metalcore stvari i koja je u stanju razbuktati i najtruliji mosh pit. Najunikatnija stvar koja je poput oaze na ovom albumu jest “I Want To Fucking Break It“, jer počinje zabavnom polka melodijicom nakon koje se fantastično uključuju distorzirana gitara te time može slobodno dobiti status najpamtljivije stvari.

Tijekom albuma se može osjetiti pregršt industrial elektronike. Naslovna stvar, “Start A War”, je savršen primjer dodira metala i melodičnog elektronskog zvuka. Za kraj su nas dečki počastili pravim techno hitom koji bi vrlo lako mogao odvesti Static-X i na techno partyje.

Nikad nisam bila ljubitelj nimalo maštovitih vokalnih dionica i tekstova koji se baziraju na kill, enemies, destroy i hate. No, možda su tu skrivene kojekakve metafore koje ipak još moje mlado biće nije uspjelo dokučiti. Ali, na stranu tekstovi. Koliko god nisam fan takvih vokala, glas Waynea Statica koji prilično uspješno kombinira vrištanje i pjevanje me zaista uvijek iznenadi.

Static-X me ovim albumom jednostavno nisu uspjeli oduševiti, jer mi se čini da su ovim albumom napravili korak natrag koji je, prema meni, bio nepotreban. Tek je nekoliko stvari prihvatljivo dok je ostatak slušljiv jedino ako nabrijavate atmosferu prema nekoj sorti destrukcije i agresive. No, ipak su to Static-X, pa ćemo im ovaj put popustiti.