Povratak indie pop korijenima

Peter Bjorn and John u karijeri su svašta prošli, od iznenadnog uspjeha, preko namjernog izbjegavanja repeticije, pa skakanja u razne eksperimente, da bi se sada s novim albumom ponovno vratili onome što najbolje rade, a to je klasičan indie pop.

“Gimme Some” već je šesti album benda, a dolazi nakon eksperimentalnog “Seaside Rocka” i gotovo elektro pop albuma “Living Thing“, te se vraća na početke karijere i album koji je postigao najzapaženiji uspjeh “Writer’s Block” (da, na njemu se nalazi ‘ona’ pjesma koju svi zvižde kad ju čuju na radiju).

U prijevodu, to bi značilo da je “Gimme Some” bogat jednostavnim i vrlo zaraznim gitarskim pop melodijama ukroćenim dinamičnom ritmikom koje u cjelini daju jedan vrlo prpošan album koji će se sigurno rado slušati u letargičnim ljetnim mjesecima. “Gimme Some” obiluje zvukovima koji su i proslavili bend, pa je lijepo čuti da se bend vratio onome što najbolje zna raditi. Već uvodne “Tomorrow Has to Wait” i “Dig a Little Deeper” pokazuju svu raskoš talenta koji posjeduju ovi Šveđani, a kako album odmiče, tako i pjesme dobivaju na dodatnoj lepršavosti, pa kraj albuma nimalo ne zaostaje za početkom kako se često zna dogoditi na albumima.

“Eyes” vuče na The Raveonettes s izraženijim bubnjem i surf gitarom, “Breaker, Breaker” gotovo je čisti indie rock britanske scene zadnjih desetak godina, “Black Book” je gotovo garažni rock na tragu ranih Mando Diao ili The Hivesa, dok “Lies” ima energiju The Beatlesa.

Ponekad je stvarno lijepo vidjeti kada neki bend nakon godina lutanja shvati u čemu je najbolji i vrati se tom zvuku. U slučaju Peter Bjorn and Johna, to nije puka repeticija ranih uzora i utjecaja, već njihova nadogradnja prema rockerskijem zvuku, ponajviše inspiriranom ’60-ima. i The Beatlesima.

Time je bend dobio na širini i ponajviše energiji koja se pomalo izgubila na posljednja dva albuma, ali “Gimme Some” njihova je potpuna suprotnost čime je zaslužio i etiketu jednog od najboljih, ako ne i najboljeg albuma u karijeri benda jer iz pjesme u pjesmu šaraju dekadama glazbene povijesti i raznim žanrovskim pododrednicama, a da pri tome nisu nimalo izgubili na fokusiranosti i cjelovitosti albuma.

Indie pop glavna je poveznica, ali tu ima i ’80-ih. koje su inspirirale prošli albuma, ima velikih utjecaja ’60-ih., garažnog rocka, psihodelije kao u posljednjoj pjesmi “I Know You Don’t Love Me” koja se zvukovno približuje “Seaside Rocku“… Da, svega ima, ali i dalje je to klasičan indie pop zvuk kojeg su patentirali na prva tri albuma. Bravo i palac gore, ali ipak ne i tri kao na naslovnici!