Četrnaesto izdanje INmusic festivala obogatilo je svoj line up s jednim od najvećih imena od svojih početaka: rockeri gotičkog izgleda, ponosni vlasnici romantičnih pjesama rijetko koga su ostavili ravnodušnim, rijetko koji glazbeni zanesenjak ima imunitet na nostalgiju koju evociraju svojim melankoličnim stihovima. Mračni nostalgici The Cure zamijenili su vlažne šume Jarunom na kojem su za posjetitelje INmusica priredili koncert za pamćenje.
Svake godine me INmusic s nekim potezom iznervira: bile to preskupe pive koje imaju više vode nego Jana, promašeni termini za jake bendove (još uvijek ne mogu preboljeti popodnevni termin za Wilco pred tri godine), preklapanja satnica dvaju dobrih bendova (mada su takve situacije katkad neizbježne), popis zabranjenih stvari na festivalu koji više nalikuje popisu zabranjenih stvari na letovima itd. I svake godine si obećam da iduće godine ne idem, ni u ludilu, jer se sve svede na moje bezglavo jurcanje lijevo-desno dok pokušavam uhvatiti sve što me zanima: svake godine propustim barem jednog izvođača zbog kojeg me poslije boli srce. Tu, doduše, veliku ulogu odigraju i moje teškoće u organiziranju vlastitog vremena. Međutim, svake godine budu barem dvije ili tri najave izvođača zbog kojih pokleknem i kupim tu vražju kartu. I svake godine se uz poneka, već spomenuta nerviranja, dobro provedem.
Ove godine odlučila sam poštediti sebe svojeg sumanutog trčanja i pogledati tek nekoliko bendova. Domaće bendove sam, uz iznimku srcu mi dragih The Black Rooma, sasvim preskočila: ili sam ih uhvatila milijun puta prije ili ću ih uhvatiti milijun puta poslije na nekoj klupskoj svirci. Od stranih izvođača postoji jedan kojeg sam preskočila namjerno, jedan kojeg sam preskočila slučajno (i time napravila najveću pogrešku svog života), a s jednim sam ostala pomalo razočarana.
Franka Turnera, koliko god ga voljela odlučila sam propustiti; slušala sam ga prije te ne moram ni škicnuti tuđe izvještaje da znam kako je odradio fantastičan nastup. Dio večeri kada je nastupao Johnny Marr za kojeg nisam bila pretjerano zagrijana sam oduševljeno provela ležeći na svojoj prljavoj kabanici, pokušavajući se othrvati visokoj temperaturi za koju sam osjećala da me hvata. I onda sam shvatila da sam propustila Fontaines D.C. koji su, po mnogima, imali najbolji nastup na ovogodišnjem INmusicu. Sudeći po videima koje sam poslije gledala – trebam se lupati glavom o zid. I tako je došlo vrijeme za Foalse, za bend koji mi je drag, za Yannisa za kojim su napaljene klinke neumorno vrištale: za bend čijim nastupom nisam bila posebno impresionirana. Okej nastup, solidan nastup – i samo to, nikakve čarolije. Barem meni.
Prije nego što nabrojim osobne favorite četrnaestog izdanja Inmusica, mislim da je potrebno istaknuti kako je festival ove godine zakazao sa, mada meni ne toliko važnim, popratnim sadržajem. Gdje je Silent party? Zašto je Balkan Stage izgubio svoje uobičajeno mjesto te zauzeo mjesto šatora preko puta glavne pozornice koj je inače rezerviran za aftere? Gdje su predstave? Gdje je osnova za pljunut gotovo 600 kuna za festival čiji mi se line up, izuzmemo li The Cure i još nekoliko dobrih, ali ni približno velikih imena čini najsiromašnijim ikad? Možda griješim, ali sudeći po brojnim objavama u Facebook grupama za preprodaju koncertnih karata, većina ljudi je od preprodavača kupovala narukvice kako bi za manje novca ušli samo na jedan dan: line up je jednostavno mnogima bio – dosadnjikav.
Nemojte misliti da sam hejterica: kao što sam već naglasila, svake godine se vratim na INmusic i lijepo se provedem. Ipak, smatram da se organizaciji ne treba progledati kroz prste kad o brojnim zamjerkama slušam i čitam već mjesecima ususret festivalu.
U ovom trenutku kada nekim čitateljima vjerojatno ostavljam dojam grozne amaterske novinarke (što i nije daleko od istine) koja misli da će izgledati pametnije ako ima brojne prigovore okrećem ploču – sada ću istaknuti svijetle trenutke: najbolje koncerte kojima se INmusic mogao pohvaliti ove godine, odnosno moje osobne favorite kronološkim redoslijedom (Fontaines D.C. bi vrlo vjerojatno ušli na listu da nisam apsolutni idiot koji ne zna gledati na sat, ispričajte me).
Kurt Vile & The Violators (prvi dan)
Kurt Vile je ove godine dobio onaj predivan termin u 18:30, u vremenu kada izlaskom na sunce riskirate gadnu sunčanicu. Fanovi su stavili kapu na glavu i uputili se na njegovu svirku nadajući se milosti od opakih sunčevih zraka. Unatoč ranom terminu, dosta ljudi se skupilo na Vileu, što govori o tome koliko je ovaj američki indijaner akutalan. Dok je sunce nemilosrdno grijalo, Vile je nizao hitove s posljednjeg albuma poput ”Loading Zones”, ”Bassackwards” ali i starije stvari, kao ”Pretty Pimpin”. Ljudi su se nježno ljuljuškali uz indie folk zvukove Vilea, lica prekrivena zavjesom od kose, s jednom pa drugom pa petom pa osmom promjenom gitare: u jednom trenutku postalo je napetije promatrati hoće li opet promijeniti gitaru od iščekivanja sljedeće pjesme. Njegov koncert je bio idealno otvaranje INmusica – nježne Vileove melodije su me odvele daleko na jug Amerike, točnije na onaj tipični front porch gdje su se susjedi okupili kako bi poslušali blues ispovijed starca na bendžu. I mislim to u najboljem mogućem smislu.
The Hives (prvi dan)
Hivesi inače i nisu bend koji su moj cup of tea, no odlučila sam poslušati internete i ljude koji me uvjeravaju kako ih vrijedi poslušati uživo. I nisu bili u krivu. Luda pankerska energija još luđih Šveđana odmah je razoružala publiku i bacila ih na pod, kako bi se odrazili – što više u zrak. Doslovno i figurativno. Čista zabava potvrdila je reputaciju Hivesa o kojoj sam slušala i u meni pobudila veći interes za njima. Ipak im jednu stvar moram zamjeriti – iako svakom bendu pojačana komunikacija s publikom ide u prilog, Hivesi su pretkraj koncerta ipak malo pretjerali. Pustim govorancijama meni su pokvarili sve dotad odličan koncert. Vjerujem da se ovaj potez za nabrijavanje većini publike svidio; meni se pak doimao pomalo isforsiranim, a i znam da nešto nije u redu ako si zadnjih pola sata koncerta kakuliram u glavi da su mogli odsvirati još minimalno tri do četiri pjesme da nas nisu tjerali da plješćemo, skačemo i čučimo i što sve ne umjesto da plješćemo glazbi.
Thievery Corporation (drugi dan)
Dok su Garbage završavali svoj set s ”Only Happy When It Rains”, lagano sam se udaljavala od glavne pozornice da bi se približila OTP World Stageu, na kojem me dočekala trippy washingtonska senzacija imena Thievery Corporation. Ovo mi je bio prvi nastup na INmusicu koji je bio – čista uživancija. Legendarni sastav posjeo je publiku u vrtuljak i provozao je svim svojim licima i žanrovima: od duba do jazza do trip hopa; omamljena i zavedena nisam htjela da vožnji dođe kraj. Nadam se da će se ubrzo pružiti prilika za novu vožnju u nekom od zagrebačkih klubova. Thievery Corporation vješto su nas uvukli u svoj svijet opuštenih melodija od kojeg smo se oprostili jednako nevoljko kao od najljepšeg sna.
Suede (drugi dan)
Baš kada sam pomislila da nema teorije da itko konkurira Thievery Corporationu, Suede su se pojavili i – briljirali. Kultnom britanskom bendu pošlo je za rukom ono što mnogima prije njih nije: izazivanje iskrene reakcije publike isključivo glazbom, dakle bez jeftinih trikova, bez isforsiranog nabrijavanja publike ne bi li plesala onako kako bend svira, što me jako impresioniralo. Neiscrpna energija zarazila je publiku i bilo je jako ugodno vrtjeti u glavu najslađu moguću dilemu: zabavlja li se više Andersen i ostatak benda ili publika? Zaista je bilo teško reći. Posebno su me osvojili akustični dijelovi, točnije izvedbe pjesama ”She’s in Fashion” i ”The Wild Ones”. Andersenu je bilo vidno ugodno na pozornici: u jednom trenutku je komentirao kako se često osjeća bolje na pozornici nego u svakodnevnom životu – vjerujem da je upravo ta njegova iskrena zatreskanost u sviranje uživo zarazila i publiku.
The Cure (treći dan)
Podijeljena su mišljenja o najiščekivanijem nastupu Inmusica – nastupu The Curea; ukoliko vas zanima kako naša redakcija ”diše” po tom pitanju, upućujem vas na ovu poveznicu. Osobno sam prezadovoljna nastupom: svirka je trajala više od dva sata sa setlistom koja je ispunila gotovo sve moje želje i nastupom koji je prevladao sve poteškoće, pa tako i otkazivanje razglasa koje je bend u potpunosti izignorirao i nastavio sa svirkom, strpljivo čekajući povratak napona. I upravo ta reakcija petorke pretvorila je jedan zeznut trenutak daleko od savršenstva savršenim, trenutkom za pamćenje. Crveni ruž i lak za kosu više ne mogu prekriti ostarjelo Smithovo lice, ali zatvorite li oči, mogli biste se zakleti da ste se vratili u vrijeme vrhunca slave kultnog benda. Zvuk i energija ostali su na zavidno visokoj razini, što su dokazali setlistom od čak 28 pjesama i nastupom, koji je jednim nesavršenim trenutkom, u mojoj glavi zapamćen baš kao raj.
Peter Bjorn and John (treći dan)
Kako su The Cure produžili svoj nastup, na Peter Bjorn and John pristigla sam nešto kasnije nego što sam namjeravala: ušetala sam upravo u trenutku kada su svirali svoju najpoznatiju ”Young Folks”. Dakle, nekih preostalih pola sata, četrdeset minuta svirke što sam uspjela uhvatiti me oduševilo – dogodila se slična situacija kao i na Suede gdje su i publika i bend vidno uživali u međusobnom društvu. Sastav koji se smatra one-hit wonderom raspaljenom svirkom je dokazao suprotno: u inat svima što im priznaju samo tu jednu popularnu pjesmu zaključili su festival svježim, nenametljivim indie popom uz kojeg se ponovno osjećamo kao bezbrižni srednjoškolci.
