Peter Bjorn And John: Tamni dani s ustručavanjem u melodijama

Izvođače generalno možemo podijeliti u dvije kategorije, na one koji se čvrsto drže svojeg zvuka i ni milimetra ne žele odstupiti od njega te oni drugi koji vole pronalaziti gdje su im granice. Peter Bjorn and John zasigurno spadaju u ovu drugu kategoriju.

Kad na početku karijere pikneš hit kakvog su oni imali, kad su svi fućkali zaraznu melodiju “Young Folks”, jasno je da želiš napraviti odmak od svega i pokušati napraviti nešto sasvim novo i drugačije. To novo i drugačije su pružali na gotovo svakom albumu, pa su neki bili teško slušljivi, neki pristupačniji, ali uspjeh tog hit singla nisu nikad više ponovili. Što je zapravo i bila poanta…

Danas su napravili cijeli krug i vratili se klasičnijem indie pop zvuku koji je i dalje baziran par dekada unatrag, ali više nema toliko iritantnih synthova, pa sve djeluje pitkije i bolje. Jesu li se vratili svojem top izdanju? Nisu.

Nakon kratkog intra, album kreće s “One for the Team” koja u trenutak izgleda da će se pretvoriti u plesnu rapsodiju Jacksons 5, ali suzdržani Skandinavci ipak to drže pod kontrolom i sve vrate na nivo mid-tempo pjesme u kojoj melodija pobjeđuje. S takvim pjesmama bi PB&J brzo vratili izgubljeno vrijeme, ali opet nisu uspjeli održati taj nivo kroz cijeli album.

“Every Other Night” bi mogla biti instant klasik jer tu zvuče kao indie pop verzija grupe A-ha, “Ģut Feeling” je hibrid indie pop rocka i plesne glazbe (izgleda mi kao da je “Safe and Sound” Capital Citiesa bila jedina inspiracija za ovu pjesmu), “Living a Dream” zvuči kao akustična balada kakvu bi Vampire Weekend napravili…

I sve to koliko toliko drži vodu, nekom će se svidjeti malo više, nekom malo manje, ali s ovakvim pjesmama teško da mogu doprijeti do širih masa. Kako ove nabrojane, tako i one do kraja albuma imaju jednu veliku manu, a to je njihova nevidljivost, svoju ljepotu iznimno teško otkrivaju, kao da im se namjerno oduzelo, samo da ne bi bilo ponovno prpošnije i ne daj bože hitoidnije. PB&J su genijalci pop melodije i ovakva ustručavanja u razvijanju melodija se prejasno osjete što nikako nije dobro za završni produkt.

Naravno, prema dosadašnjoj karijeri benda, sasvim je jasno da više nikad nećemo dobiti onakve zarazne pjesmice kakve su radili na početku karijere. Iskreno, mislim da više to nitko i ne traži, ali bilo bi lijepo da trojka još jednom sjedne i dogovori se da će napraviti album u kojem će melodije biti u prvom planu. Ovako, kad se ponovno dobrim dijelom trude uništiti glavni dio svoje glazbene muze, djeluje tek kao album koji ima mnogo neiskorištenog potencijala.

A možda sam samo ja u krivu i oni nemaju (više) tu nit za idealnu indie pop melodiju, pa čudnom ritmikom nadomještavaju taj manjak…