Ponovno kandidat za album godine

Moram priznati da sam veliki fan grupe Arcade Fire i da sam s oduševljenjem primio njihov novi album. Zavolio sam ih još prije više od dvije godine kada sam slučajno downloadao pjesmu “Crown Of Love”. Pjesma mi se toliko svidjela da sam se bacio u nabavljanje cijelog albuma “Funeral”. Kada sam čuo preostale pjesme, shvatio sam da mi se dotična pjesma skoro pa i najmanje sviđa.

Takav dobar niz pjesama nisam dugo vremena čuo na jednom mjestu, pa me nisu previše iznenadile sve pohvale koje su primili za dotičan album, a na više mjesta je proglašavan i kao album godine.

Kada sam čuo da su počeli raditi na novom albumu, zapitao sam se da li će pasti na standarnom ispitu drugog albuma. U zadnjih godinu dana su me mnogi tako razočarali (prvenstveno Razorlight, Jet, Clap Your Hands Say Yeah, The Stills…), ali osluškivajući informacije i neke demoe pjesama brzo sam shvatio da se Arcade Fire neće izblamirati.

Posebno mi je bio interesantan podatak da su se zatvorili u crkvu pored ‘svojeg’ Montreala da bi snimali materijal. Tim su mi potezom dali do znanja da ponovno rade na nečem vrlo posebnom što bi moglo nadmašiti ‘devet sprovoda i jedno vjenčanje’ s prošlog albuma “Funeral”.

Iz crkve su uzeli orgulje koje odlično popunjavaju pjesme što daje jedan pomalo barokni stil u samom zvuku. Nekima može to biti prekičasto, prenapuhano i ne znam što još, ali za poimanje glazbe kakvu rade Arcade Fire to je sve normalno jer će na kraju ispostaviti pjesme s melodijom koju ćete jako brzo zapamtiti koliko god kompleksna ona bila.

Ako ste preslušali njihov prvijenac, spremni ste krenuti u novu bajku nazvanu “Neon Bible“, a ako niste, što čekate!? Već prvim taktovima se kuži da je bend u formi kakvoj su bili na predhodnom izdanju, a svakom pjesmom dalje se nadograđuju.

Okvirno gledajući, pjesme su još bogatije, veselije, a ponegdje i dosta brže. Produkciju su sami potpisali, tako da se vidi da su znali na što ciljaju, a pogođena je vrhunski, točno onako kako i treba biti. Svaka pjesma je na svojem mjestu i nigdje nije pretjerano, a niti osiromašeno zvukom.

Album započinje pjesmom “Black Mirror” koja dosta podsjeća na materijal s prvijenca. Pjesma nema pravi pripjev, već učestalo ponavljanje riječi ‘Black Mirror’ služi kao svojevrsni refren. Mnogi bi mogli pomisliti da su zapeli na ponavljanju gradiva s prvijenca, ali bi se gadno prevarili, jer već sljedećom “Keep The Car Running” potpuno razuvjeravaju. Pjesma je vrlo živahnog i veselog ritma, a posebnu draž joj daje razigrana mandolina.

Prvi singl “Intervention” po mojem mišljenju je singl godine do sada i teško će ga koja pjesma nadmašiti. Orgulje (koje blago rečeno rasturaju), akustična gitara i zvončići su glavni instrumenti koje vode pjesmu, a ugođaj je kao da ste u nedjelju ušli, umjesto u svoju župnu crkvu, u neku daleku, neostvarivu katedralu u kojoj su svi ljudi veseli, nemaju nikakvih briga, te svi zajedno čine anđeoski zbor, makar je tekst dosta težak (“Been working for the Church while my family dies/Your little baby sister’s gonna lose her mind/Every spark of friendship and love will die without a home“).

“Black Waves/Bad Vibrations” je dvodjelna pjesma u kojoj Régine Chassagne ima nešto lepršaviji uvod nakon kojeg uletava Win Butler pomalo bombastičnim glasom, a i cijeli ritam pjesme se u potpunosti promjeni.

“Ocean Of Noise” je još jedna pjesma po kojoj ću pamtiti ovaj album. Mračna balada, totalno netipčna za bend, a opet se savršeno uklapa u cjelinu. Pjesma sadrži (između ostalog) grmljavinu, kišu, trubače, vrlo pamljivi outro…

“The Well And The Lighthouse” je najbrža pjesma, a “(Antichrist Television Blues)” je arhaični uvrnuti country-blues veselog ritma u kojoj jedan vjernik moli Boga da mu njegova kćerkica postane poznata pjevačica.

Pjesma “No Cars Go” je jedina koja je već odprije poznata s nekog izdanja grupe. Bila je objavljena na debitanskom EP-u “Arcade Fire EP” (poznat još po neslužbenom nazivu “Us Kids Know” što je jedan stih ih ove pjesme) iz 2003. koji je reizdan tijekom 2005. nakon uspjeha “Funerala”. Nakon kraćeg uvoda koji podjeća na “Alisu u zemlji čudesa” pjesma se raspojasa, te je još ljepša nego na dotičnom izdanju jer je u nešto bržem ritmu i mnogo bogatijeg aranžmana. Ako vam se sviđala prije, sad će vam se sviđati još više.

U totalnoj suprotnosti je završna “My Body Is A Cage“, na kojoj je bend ponovno maksimalno usporio ritam i upotrebio orgulje. Na kraju se sve razuzda, ali ju bend s uspjehom privede kraju, a nit vodilja su stihovi “My body is a cage/That keeps me from dancing with the one I love/But my mind holds the key“.

Nekome bi se moglo činiti da sam malo pretjerao u pohvalama za Arcade Fire, ali zato sam se djelomice ogradio prvim odlomkom u kojem sam priznao da sam veliki fan grupe. Ipak bih naglasio da te sve pohvale ne bih izrekao da me album nije toliko dojmio i da nema takvih 11 lijepih melodičnih pjesama kakve su ove na “Neon Bible”.

Ako su već imali jedan album godine, a drugi bi im to vrlo lako mogao postati, možemo početi pričati o Arcade Fire kao bendu koji će zasjesti na sam vrh indie svijeta, a samim time i utjecati na daljni razvoj glazbe. Nakon dva albuma i jednog EP jasno je da bend gotovo ne može napraviti loš korak čime se može pohvaliti jako malo izvođača.

“Neon Bible” je album za svaku priliku (ajde, osim za neke razuzdane fešte nije) i za svako doba dana, u njemu mogu uživati i stari i mladi jer je bezvremenski i siguran sam da će postati klasik.

Ja svojeg favorita za ovu godinu imam! Imate li ga i vi?