Arcade Fire “WE”: Na razmeđi ‘starog’ i ‘novog’ zvuka

Mislim da se ne mora previše otkrivati topla voda kada je u pitanju Arcade Fire, bend koji je u posljednje dvije dekade postao prava indie institucija. Njihovi najraniji radovi su u startu proglašavani remek-djelima, a ta izdanja i danas zvuče odlično, dok je druga polovica karijere, kada su otkrili elektroniku i disco, ipak znatno slabija. Iako je novi album “WE” najavljivan kao povratak starom zvuku, a najavni singlovi posebno su pojačali taj dojam, album je ipak na razmeđi ‘starog’ i ‘novog’ Arcade Firea.

Najavni singl “Lightning I, II” upravo je nagoviještao da bi mogli dobiti raskošne indie rock himne s početka karijere, za što generalno nisam siguran što bi dobroga donijelo bendu jer bi time priznali poraz da nisu uspjeli sa svojim okretanjem prema discu. Ta jasno ‘opipljiva’ sličnost s najranijim radovima kasnije je potvrđena u intervjuima jer dio pjesme napravljen je navodno još prije “Funerala”.

S druge strane, sljedeći singl “Unconditional I (Lookout Kid)” nešto je najdivnije što je bend napravio godinama, ako se mene pita. Ta dječje zaigrana pop pjesmica s najbedastijim refrenom na albumu ima toliko emocije i snage da sam uvjeren da će uz “Lightning I, II” postati neizostavni dio set liste i nakon promotivne turneje za “WE”. Ako dublje uronimo u stihove, vidimo ispovijed/ispriku svom djetetu (ali i drugoj djeci) za svijet kakav im ostavljamo…

Osim što u tim pjesmama nema disca i elektronskih dodataka, te pjesme imaju sve ono zbog čega smo ih i zavoljeli. Raskošni aranžmani upotpunjeni su predivnim stihovima koji će se zasigurno pjevati zborno na koncertima ovoga (i kao što sam rekao ranije, i narednih) ljeta, te cijeli niz melodijskih prijelaza čime su iznova dokazali da nisu nimalo potrošili te ‘stare’ trikove koje su rijetko koristili zadnjih desetak godina.
Znači, teaseri albuma su baš uspjeli da se navučem i iščekujem album kao rijetko kad u posljednje vrijeme, no, kada mi je album konačno došao u ruke, mnogo toga sam (drugačije) shvatio…

Prije nego krenem u razlaganje o ostatku albuma, vrijedi spomenuti popis pjesama, odnosno njegovu zbrkanost. Album je prvotno najavljen kao da će imati samo sedam pjesama. Gotovo svaka pjesma je u dijelovima, najčešće od dva dijela, dok ih “End of the Empire” ima čak četiri. Zbunjenost nastaje što su neke pjesme spojene, neke razdvojene… Iskreno, iako takav princip koriste od “Funerala”, možda je bolje da prekriže konačno te dijelove i pjesme nazovu ‘normalnim’ imenima… Ali to sam ipak samo ja i moj komentar zbrkanosti popisa…

Ako imaš najavu o ‘starom zvuku’ i dva singla koji teže tome, od uzbuđenja sam mahnito počeo preslušavati raznorazne lajvove posljednjih tjedana da otkrijem što je moguće više pjesama, ali ubrzo sam se i malo razočarao jer je bilo jasno da će biti i tog disca koji je na tim koncertima bio ‘najslabija karika’. Upravo dvije takve i otvaraju album – “Age of Anxiety I” i “Age of Anxiety II (Rabbit Hole)” (evo mene opet – zašto se druga samo i ne zove “Rabbit Hole”?).

Kad vidimo u kakvo su vrijeme nastale, naziv “Age of Anxiety” je idealan naziv, pa da se tako i sam album zove, mislim da ne bi u tome pogriješili. Album su (kao i obično) radili Win i Regine, ovaj put praktički skroz odvojeno od ostatka benda zbog pandemije i raznoraznih restrikcija. Iz tog razloga i takvi motivi u lirici, ali i u melodijama koje su nikad spokojnije i laganije, pa čak i kad imaju jaku elektronsku podlogu.

Otvaranje albuma upravo nas uvodi u tu atmosferu ‘novog’ zvuka benda jer obje “Age of Anxiety” imaju jaku elektro podlogu koja vuče inspiraciju iz dark-popa ’80-ih. Za razliku od nekih pjesama s prošla dva izdanja, ovdje su išli više na atmosferu, nego na kič i ples što u konačnici zvuči sasvim pristojno, ali i ništa više od toga. Za standarde koje su postavili Arcade Fire, ovo više zvuči kao neki ‘filler’, a od ove dvije, upravo druga “Age of Anxiety II (Rabbit Hole)” djeluje nekako najsterilnije, odnosno izbombano jakim elektro dodacima jer im se nije dalo slagati još jednu melodiju koja bi pjesmu uzdigla na neku drugu razinu. Ovako, ta pjesma mi je najgora na albumu, a s obzirom na to da je gotovo redovito sviraju, pretpostavljam da će to biti naredni singl s albuma. Win i Regine, nimalo se ne slažemo oko toga…

Kad sam prvi put preslušavao album i kad je krenula “End Of The Empire”, naježio sam se u onom trenutku kad krene akustična gitara… To je baš moćni moment pjesme koja je ponovno vrlo lagana, prava balada za sing-along uz upaljene upaljače (ili za one modernije mobitele), ali u konačnici se pjesma ne razvije u tolikoj mjeri koliko bi (vjerojatno) mogla. Ipak, tu krećemo s ‘povratkom na staro’, pa bi pjesma svakako mogla pobuditi mnoge emocije kod najstarijih fanova benda, posebno njen ‘prvi dio’ “End Of The Empire I-III“, dok ostatak okupljen pod imenom “End Of The Empire IV (Sagittarius A*)” još je više minimalistički.

Nakon dosadašnjih singlova, do kraja se nalaze još dvije pjesme. “Unconditional II (Race And Religion)” pjesma je u kojoj Regine dobiva glavnu vokalnu ulogu jer kakav bi to bio album da nema nje. Njena pjesma je opet taj retro disco, mnogo plesnija nego one s početka iz serije “Age of Anxiety”. Završna je ujedno i naslovna “WE”, još jedna balada.
E, sad, kad sam lijepo sve opisao, vrijeme je za završne dojmove. Iako su neke/mnoge pjesme napisane prije pandemije, ovaj album zvuči baš pandemijski. S jedne strane pokazuje tu anksioznost kroz mnoge letargične melodije i stihove, pa ne treba čuditi da tek poneka pjesma/ton iskoči s nešto veselijim i plesnijim ritmovima. Snaga ovog albuma jest u ujednačenosti, ali album, iskreno, i nema nekog prevelikog podbačaja. Ipak, u suštini niti nema mnogo bezvremenskih pjesama koje ćemo pamtiti na duže staze.

Stari romantici će svakako žaliti što nema više pjesama poput hit singla “Lightning I, II” jer to evocira na same početke benda i sigurni je koncertni zgoditak. S druge strane, ja sam nešto drugačiji romantik. Slažem se s prethodnim romanticima da im mnogo bolje leži ‘stari’, nego ‘novi’ zvuk, ali kad sve ogole do kraja, to tad bude najljepše. Tako mi je na prošlom albumu najdraža pjesma “We Don’t Deserve Love”, a na ovom će svakako biti “Unconditional I (Lookout Kid)” koju ovih zadnjih tjedana (otkako je izašla) slušam bjesomučno svaki dan.

Ostatak albuma jednostavno nema tu snagu.

Ponekad bend pokaže da i ima inspiraciju u istraživanju nečeg novog, ali ti rezultati nisu na najvišoj razini. Za razliku od prethodna dva albuma gdje se znalo dogoditi da naprave i gotovo neslušljive pjesme, ovdje takvih pjesama nema. Sve na svoj način imaju smisla, samo jednostavno nisu dovoljno dobre za standard kojeg su Arcade Fire postavili na početku karijere.

U konačnici, da li se album trebao zvati “Age of Anxiety”, koji ga savršeno opisuje, kao i vrijeme njegova nastanka ili je bolje rješenje ovo “WE”, iskreno, ne znam. Oduvijek su mi djelovali kao jedna velika obitelj koja se prvenstveno zabavlja na turnejama i svirkama, pa taj “WE” zvuči kao ‘obitelj’, ali nakon vijesti da je Winov brat Will izašao iz benda, nekako mi je taj naslov albuma pao u vodu. Službeno je to bilo zbog zasićenja nakon 20 godina, ali opet, on je dio najužeg kostura benda zbog kojeg ih toliko i volim(o).

Bilo kako bilo, “WE” je bolji od “Reflektora” i “Everything Now”, ali znatno slabiji od ranih albuma “Funeral”, “Neon Bible” i “The Suburbs”, a ja čekam neki njihov koncertić u blizini, pa da opet uživam kao mala beba.