Pobjeda nove metalne generacije

Iza finskog benda Battle Beast najuspješniji je period u karijeri kraćoj od četiri godine, a i budućnost, sudeći po ovom albumu, nudi optimistične najave.

Pobjeda na Wackenu 2010. donijela mu je ugovor s Nuclear Blastom koji im je objavio, odnosno ponovo objavio album “Steel“, koji je sam bend prije nešto više od godinu dana plasirao među publiku. Album koji će izmamiti smiješak na lica ljubiteljima heavy metala s korijenima u sedamdesetima i stablima u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Preciznije, svih onih koji modernije metalne subžanrove ne doživljavaju čak niti kao njegovu surogat djecu.

Dakle, radi se o čistom, glasnom i ponosnom, himničnom heavy metalu s obiljem jurišnih ritmova, privlačnih refrena, adrenalinskih gitarskih riffova, herojskih solaža, pulsirajućih baseva i skladno-ritmičkih bubnjeva, ali i jednom posebnošću – vokalima. Iako je danas, u biti unazad mnogo godina, sasvim normalna stvar da bend ima curu za ‘šefa’, Nitte Valo nešto je malo više od toga. Uza sve druge kvalitete, iz kojih se izdvaja liderski potencijal, njezini su vokali istinski ‘nositelj’ albuma.Ako bismo nedodirljivoj ‘metal kraljici’ Doro i dalje ostavili tu krunu, onda je Nitte bar – carica. I to jedna od onih koja iz prvih redova prikrajka čeka svoj trenutak da zasjedne na tron. Cura jednostavno razvaljuje, ima premoćne vokale, s velikom modulativnom snagom i vještinom, prepunim energije, i to ne samo u bijesnim, vrištećim, već i u mirnijim, emocionalnijim izvedbama, zapovjednog su karaktera, odaju dojam dominacije i što je najvažnije, ne zvuče prenemagajuće, već totalno prirodno. Definitivno, frontwoman je glava benda, bez pogovora.

No da se ne bi pomislilo kako je ovo dobar album samo zato što je heavy, treba istaknuti da uz standardne ‘songwriterske’ forme koje uglavnom izmjenjuju strofa/refren/strofa konstrukcije, ovdje ima dosta teatralnih preludija i interludija, epiziranih zborskih izvedbi, ali i zabavnijih i opuštenijih dijelova, tekstovi su futurističkih formi, malo drukčiji nego što to zna biti slučaj u heavy metalu, i to pjesmama daje na raznovrsnosti. Također, klavijature uz standardnu potporu koju daju svojim plutajuće/plovećim varijacijama, imaju ‘feeling’ i za orkestralna izražavanja, jakog su ambijentalnog potencijala, a ima trenutaka kada se osjeća phantasy atmosfera, tipa Blind Guardian ili Rhapsody Of Fire.

Dakle, konstitutivan, razrađen i spretan, moderan heavy metal album koji pomalo podsjeća na Lost Horizon s početaka karijere. Mora se priznati da ne izaziva takvo oduševljenje kao “Awakening The World”, no da ga se da lijepo slušati i uz njega dobiti volju krenuti u obračune s neprijateljima, barem onim fiktivnim, to definitivno. Vrijednost mu je i ta da je kvaliteta pjesama dosta ravnomjerno raspodijeljena, čak bismo rekli da nema nikakvih podjela, a kada bismo ih baš trebali/morali/željeli isticati, drugi dio albuma čak je bolji, jer je raznovrsniji, atmosferičniji, više je ritmičkih razlika u pjesmama, razrađenije su, nešto zahtjevnije…

Himnično-jurišni naslovi koji će od prve upasti u uho su “Enter The Metal World“, “Justice And Metal“, “Cyberspace“, “Show Me How To Die” i “Victory“, svi s dosta razigranim solažama i jakim klavijaturističkim potporama. Bas gitara u solirajućoj ulozi u početnom i u središnjem dijelu, puno ‘slavljeničkih’ klavijatura i jake zborske potpore sadrži srednjeritmična “The Band Of The Hawk“, a jaka je i “Steel” sa sličnim karakteristikama.

“Iron Hand” progresivniji je, borbeniji phantasy naslov s orkestralnim klavijaturama, kratkim ženskim opernim pjevanjima u dramaturškom interludiju, mid i up-ritmikama u drugom dijelu, ‘prekrivena’ stalnim riffanjem, višeslojnim solom i predvodničkim pjevanjima, dok je balada “Savage And Saint“, u koju su ‘utkane’ atmosferske akustike, sanjive klavijature, ‘hevijanerske pržione’ i odjavni teatralni piano, pokazala Nittinu i bendovu emocionalniju stranu.

Album je ovo s masom dobrih karakteristika, pokojom slabijom, koje se ponajviše nalaze u nekim ‘izlizanim’ riffičnim izražavanjima, no generalno ga gledajući (ili slušajući) prepun je dobrih, potentnih pjesama. Jedan iz kategorije koji se dopadne odmah ili – nikada. Sigurno je da se Battle Beast dobro zaletio, letio, skočio i doskočio, a za kompletniju ocjenu odskoka pričekat ćemo još (bar) jedan album. Do tada uživajmo uz ovaj.