Parada piva i thrasha

Već i na sam spomen imena ovog benda, prva asocijacija koja nam svima pada na um je – pivo! U 29. godina njihovog postojanja opjevali su ga, proslavili i isklanjali mu se na sve moguće i nemoguće načine, na svim mogućim i nemogućim mjestima, i u svim mogućim i nemogućim prilikama.

Ovi njemački ‘pivski’ thrash metalci, osim pivom i ostalim alkoholom, bave se i problemima društva i života općenito, rekli bismo socijalom, a isto tako, teme su im vezane uz antifašizam i antirasizam, no zakon je – pivo!!!

Na svom svježem, četrnaestom studijskom albumu, jednostavnog naziva “Vol(l)ume 14“, odsvirali su deset ‘tankardovskih’, a što drugo reći, pjesama u trajanju od 50-ak minuta, u kojima su ipak, treba se to naglasiti, otišli i dosta daleko od piva. Pa su tako opjevali i financijske krahove (“The Agency“), tragediju u meksičkom zaljevu (“Black Plague (BP)“) ili pretilost (“Fat Snatchers (Hippo Effect)“), naravno, na svoj zabavan način, ali s velikom dozom ozbiljnosti i realiteta.

Glazbeno gledano, pjesme su napravljene po već viđenom, čutom i isprobanom receptu, ali koji kod Tankarda uvijek prolazi. Uvod, pa tupa-tupa ritam, praskajući riffovi, melodične solaže, catchy refreni koji se u nekoliko navrata ponavljaju, i muževni Gereovi vokali s ‘germaniziranim’ naglaskom, tako da gotovo svaka ostane u glavi, ako ne na prvo, onda zasigurno na drugo slušanje.

Problem je, kao i uvijek, da pjesme dosta sliče međusobno, no njihova ljepljivost i zaraznost baš taj nedostatak anulira i pretvara ga u prednost. Produkcija je odlična, to ne treba niti spominjati, a omot albuma mamac je za sve obožavatelje piva i Tankarda. Gajba piva na kojoj piše Tankard odmah ‘vuče’ k sebi sve koji su upoznati s njihovim prethodnim radovima da kupe album i pivicu, uzmu vrč i guštaju doma u novim adrenalinskim dozama.

Dragi, simpatični, kako u pjesmama, tako i u zbilji, ovdje su osvojili i s pjesmom “Rules For Fools“, koja je jednostavna, slušljiva i pijevna, te sa zaključnom “Weekend Warriors“, ujedno i najdužom, sami tim i nešto zahtjevnijom. Toplo preporučam (opet) ‘bacanje oka’ na tekstove, a posebno na one u “Brain Piercing Of Death“, koja govori o tome kako lokalni fan želi izgledati kao i bend i što sve poduzima da bi uspio u svom naumu.

Definitivno, nije im ovo najbolji album, nisu izmislili nešto novo, ali se drže svog stila koji bi mnogim ušima mogao i dalje biti ugodan, a i to je razlog zašto bismo polako mogli razmišljati o tome da im damo titulu ‘Motörhead thrash metala’.