Ostavština u kojoj se ima što tražiti

Skoro pola stoljeća nakon osnutka pionira progressive fusion jazza, po njihovoj se ostavštini sve češće i sve više ‘čeprka’, a zahvaljujući MoonJune Recordsu izdanja su im sve dostupnija i širim masama.

Nakon lanjskog albuma “Drop” koji je sadržavao stare snimke Soft Legacy, na ovom su one novije, s lanjske turneje Soft Machine Legacy, benda nastalog 2002. pod imenom Soft Works, koji je smrću basista/kompozitora Hugha Hoppera, koja se također dogodila prošle godine, izgubio posljednju vezu s originalnim Sof Legacyem.

Njemu je, kao i Eltonu Deanu, posvećen ovaj album koji nastavlja prezentirati pjesme benda, u ovom slučaju snimljene na koncertima u austrijskom Linzu 22., te u njemačkom Habachu 23. listopada 2009. godine.

Radi se o setu instrumentalnih skladbi sa dotjeranim aranžmanima koje istovremeno zvuče i retro i moderno, vrhunskih izvedbi, ovoga puta i sa usnimljenim reakcijama publike. Doduše, ne stalno (u pravilu na kraju pjesama) i ne onako kontinuirano kao na koncertu, jer su pjesme očito izrezane iz cjeline, no osjećaj nazočnosti koncertu ipak se koliko-toliko osjeća.

Vrlo istaknuto mjesto ovoga puta pripada saxofonu (Theo Travis), što ne znači da se ne čuju gitara, bubanj i bas, a to navodi na zaključak kako je jazzerska uloga ovdje i više nego značajna i ne baš previše inferiorna u odnosu na onu rockersku. Jednako tako, pjesme su življe, do granica koliko im to dopušta stil u kojem se kreću, no i dalje ostaju u okvirima ljubitelja takve vrste glazbe, bez nekih velikih šansi da izađu iz tog kruga.

“Has Riff II” teška je za slušanje, duga, depresivna i kaotična do bola i teško će je podnijeti i najokorjeliji depresivci, baš kao i “Song Of Aeolus“, koja uključuje i flautu i dosta psycho gitara, te odjavna “The Last Day” sa sličnim instrumentalnim udjelima. “Grape Hound” i “The Nodder” nude ipak nešto više, prvenstveno jazzerske svježine i nekih melodičnih kontinuiteta, pa su samim tim i nešto lakše za probaviti.

Zavodljivih gitarističkih tehniciranja u velikom rasponu nudi “In The Back Room“, a nešto više jednostavnosti “The Relegation Of Pluto” i “Face Lift“, a budući da su i najkraćeg trajanja, nešto preko tri minute, nemaju niti previše prostora za nešto drugo.

Kao što se, nadam se, može zaključiti, ovo je jedan isključiv album kojeg mogu konzumirati samo obožavatelji instrumentalne glazbe, a uz spomenute progoljupce, mislim da bi mogao biti i više nego zanimljiv i jazzerima.