Opuštajuća glazba

Velikogorički četverac Mel Camino u zadnje tri godine (koliko i postoje), uspjeli su se izboriti za niz svirki kojima su došli i do zanimljivog albuma prvijenca “Kapadokija“.

Nova Sponina akvizicija Mel Camino s albumom “Kapadokija” vraća nas barem desetak godina unatrag jer njihov zvuk najviše vuče na ‘rane’ i ‘srednje’ Pipse uz mali dodatak novog vala i britpopa čime zaokružuju interesantno izdanje od čak 13 skladbi.

Frontmen Zlatko Majsec je u većini pjesama glavni autor tekstova i glazbe kroz koje pokušava iznijeti lagane teme u kojima će se svatko prepoznati. Njegov ležeran način interpretacije povremeno dovodi do monotonije koja se vješto izbjegava življim akustičnijim psihodeličnijim melodijama, pa ispričane priče dobivaju lakoću tijeka kroz cijeli album. Da je njegov glas malo izražajniji, možda bi sve lakše sjelo na svoje mjesto, ali i ovako nije loše.

Jasno je vidljivo da su pjesme u svojoj srži napravljene na akustičnoj gitari te prilikom sviranja osnovna nit nije mijenjana, već su samo nadodavani instrumenti potrebni za cjelovitost slike. Time smo dobili niz zaraznih melodija koje bi se mogle svirati na klupici u parku, ako bend uspije profurati svoju spiku klasičnog rock-benda koji miješa tradicionalan zvuk naših prostora. Od današnjih bendova, nekako su mi najbliži Letu štukama s time da su ‘Štuke’ ipak izravniji bend, a Mel Camino nešto življi.

Nekoliko pjesama se ističe, a tu prvenstveno mislim na pjesme tipa “Zvona opuštanja” u kojima se spajaju aktualne društveno-političke teme s prekrasnim glazbenim dionicama. Spomenuta pjesma zvuči kao neka živahna americana s tekstom u kojem se bend oštro obrušuje na trenutno stanje u našoj državi gdje se glavni makinatori izvlače na sudovima za sve svoje privatizacijske i postprivatizacijske novčane malverzacije.

Mnogi bendovi se poskliznu u zajebantsko-ozbiljnim pjesmama, a Mel Camino je fino prebrodio tu činjenicu zabavnom brojalicom “Kad bi’ barem imao harem” u kojoj kroz dječja maštanja nabrajaju što bi sve idealna žena trebala imati, dok cijelu pjesmu izdižu posljednji pozitivno blesavi ljubavni stihovi ‘Stvar je malo zajebana / S jedne strane želim mnoge trebe / A s druge već pogađaš vješto / Za cijelu vječnost želim samo tebe…‘.

Dudo The Ripper najviše progovara iz Mel Camina u pjesmi “Ona shvaća” koju bismo mogli shvatiti kao svojevrsni nastavak na “Malu fuficu” kada bismo gledali samo tekstualne i glazbene igrarije jer su stihovi vrlo jednostavni, ali opet imaju nekog smisla u mnogim propitkivanjima.

U ostalim pjesmama vrlo dobro balansiraju između ozbiljnosti i povremenog pokušaja zafrkavanja, pa je većina pjesama vrlo skladna i harmonijski odlično posložena kao naprimjer u pjesmi “Vjetropir” koja ima malu dozu americane koja ih približava zvuku Dudlaša ili (malo manje) My Buddy Moosea.

Posljednjih nekoliko tjedana, preslušao sam podosta mlađahnih bendova i moram reći da su mi u cijelosti Mel Camino možda i najbolje ‘sjeli’, ne znam zbog čega, je li možda u pitanju promjenjivo vrijeme, zvuk ’90-ih. ili samo dobra ‘svježa krv’.

Bilo kako bilo, “Kapadokija” ima samo bezvezni naziv albuma, dok je materijal na njemu vrlo preciziran uz niz melodijski dobro ugođenih pjesama, pa vjerujem da u budućnosti Mel Camino ne bi trebali imati pretjeranih problema, iako bi bilo bolje da koji put malo žešće ‘potegnu’.