Mel Camino: Britpop na velikogorički način

Mel Camino je došao do petog albuma. Bila je 2010. kad sam se upoznao s njima preslušavajući “Kapadokiju”. “Kolumbo svoje duše” mi je djelovao najbolje, te sam očekivao da bi Mel Camino mogao probiti barijeru ‘malog benda’. Nakon toga uslijedili su solidni “Avion bez uzletne piste” i “Kad? Sad!”, a sam bend je nekako ispao iz svakih kombinacija i mojih očekivanja od njih.

Tako se jasno dalo postaviti pitanje što danas ovaj bend može novo (i dobro) ponuditi. Iskreno, malo tog novog, ali mnogo tog dobrog. Da pojasnim, zvuk je tipični melkaminovski, stihovi također i to je najjači as ovog albuma. Ako ste ih slučajno prije zapazili, nećete ostati začuđeni ‘što je sad ovo?!’, dok bi drugi mogli skrenuti svoje uši prema ovom bendu, posebno sad kad je ovaj album objavljen pod Croatia Records (ili će to tek biti otegotna okolnost?!).

“Hrčkov krug” je jedan divan album koji me vraća u ’90-e, posebno na Otoku. Majsec i ekipa su se ponovno obukli u britpop odijelo na svoj specifični velikogorički način, što se posebno osjeća u tekstualnom dijelu, te samoj vokalnoj interpretaciji, odnosno više u pripovijedanju, nego klasičnom sviranju. Da budem maksimalno bezobrazan i banalan do kraja, Mel Camino zvuče kao Pipsi nakon albuma “Shimpoo Pimpoo” koji nisu htjeli bježati od britpopa, a ostali su (barem) malo u zafrkantskom štihu.

Što to u prijevodu znači? Melodije su vrlo radiofonične, vjerujem da nitko ne bi mijenjao radio stanicu da čuje bilo koju pjesmu s ovog albuma, sve je to neki pop-rock zvuk (ponavljam, sa specifičnim ‘pjevanjem’), dok su refreni ono što će ostati najviše zapaženo jer su veliki i prvoloptaški, baš kakvi bi trebali biti i svi refreni (da se mene pita).

Prvih par pjesama su tipično melkaminovske. “Punim gasom ka ponoru” kreće lagano do izvrsnog prijelaza i refrena, “Koraci” je mnogo mračnijeg zvuka i pumpajućeg ritma u kojem su se gitare u potpunosti oslobodile, dok “One night stand” zvuči kao spoj nekog modernog rocka s elektro premazima uz nekoliko istaknutih gitarskih rifova u pojedinim dijelovima.

U tom trenutku sam mislio da će “Hrčkov krug” biti još jedan samo dobar album benda, kakva su bila i prethodna dva, ali središnjica albuma donosi prekretnicu i dvije odlične stvari. Prva od njih je “Patnje mladog Wedrana” koja je toliko neodoljiva u svojoj zezanciji, da je jednostavno briljantna. Kao što se iz samog naslova da iščitati, Wedran ima problema s prilaskom djevojci, a vjerujem da su mnogi pubertetlije svojevremeno imali sličnih problema (da otkrijem kraj pjesme – čiča miča ma gotova priča mala ne voli pijanog mladića). Druga od njih je “Na tvom balkonu” koja mnogo duguje post-punku i indieju britanske scene, raskošnih aranžmana kakvih se ne bi postidjeli niti najveći stadionski bendovi.

Na temelju tih stvari, album do kraja isporučuje još niz zanimljivih pjesama. “Petar Pan” ima zanimljivu dinamiku glasnih (refren) i tiših (ostatak pjesme) dijelova, “U valovima” je sporovaljajuća pjesma, naslovna “Hrčkov krug” oduševljava svojom minimalnošću, dok je posljednja “Optimistična” klasični indie vrlo zarazne melodije.

Jedna od zanimljivosti albuma je da se bend odlučio podijeliti producentski posao na tri dijela, što se u konačnici ne osjeća previše, jer svaki od njih je očito shvatio mentalitet benda, pa tako pjesme ipak zvuče vrlo zaokruženo. Time je “Hrčkov krug” objedinjen u jednu (meni) vrlo zabavnu cjelinu koja u konačnici djeluje kao najzreliji rad benda do sad (koliko ti satirični tekstovi mogu biti zreli). Ipak sam odrastao u tim ’90-ima i zavolio ovakvu glazbu…

Iz tog razloga, nakon dvije četvorke, došle su dvije trojke, pa u stilu mojih ocjena iz srednje škole, vrijeme je za ponovnu četvorku. Ok, kod mene su se uplitale i slabije ocjene, ali o tome nekom drugom zgodom kad se Mel Camino posklizne malo jače. Što se mene tiče, zasad se još dobro drže…