Mel Camino: Po utabanim stazama

U početku karijere Mel Camina, mislio sam da bi mogli postati jedan standardni hrvatski bend, budući da su imali vrlo dobre albume karakterističnih tekstova. Ipak, prevario sam se i sad je sasvim jasno da je to bend koji će teško ‘izaći’ van granica Velike Gorice.

Mel Camino postoje desetak godina, a ‘alfa i omega’ jest Zlatko Majsec. Tijekom vremena promijenio je hrpu članova, ali zvuk mu je ostao više manje isti, jedan klasičan britpop koji jako vuče na Ripera i Pipse, ali i Novi val. Sve u svemu, ako je na prva dva albuma složio vrlo dojmljive pjesme, danas su one dosta blijeđe i definitivno manje zanimljive.

Uvodna “Novo vrijeme” zvukovno je ljetna pop pjesmica na tragu Novog vala s pjevnim refrenom, a već sljedeća “Vidova” jest najmoćnija pjesma albuma u kojoj kroz mračniju atmosferu uspiju napraviti pravu himničnu pjesmu (nekako mi najviše paše uz pjesme s drugog albuma “Kolumbo svoje duše“). “Škvadra” pak potpuno odskače iz svega do sada čutog od benda jer ima jake synth dionice i duboko je zaronjena u glazbu ’80-ih.

Šaroliki početak dao je naznaku da će album biti dinamičan i zanimljiv, ali u ostatku materijala vraćamo se par koraka unatrag i dobivamo niz pjesama koje su jednostavno ono što smo već čuli od benda i to u boljim varijantama. Ponekad malo više, ponekad malo manje uspiju pogoditi refrene, ali ukupno gledajući, sve je to dovoljno dobro za jedno preslušavanje, a pitanje je hoće li nakon tog biti volje za još jedno slušanje.

Velikogorički bend je mnogo obećavao, “Kapadokija” i posebno “Kolumbo svoje duše” su ukazivali na sav potencijal Majseca i ekipe. Vrijeme im očito nije bilo naklonjeno i sad djeluju kao da održavaju cijelu priču reda radi. “Kad? Sad!” nije loš album, ali gledajući dosadašnje radove, najslabiji je album do sad, napravljen s najmanje zanimljivih (i novih) ideja.