Odmak od poweraške prosječnosti

Almah je jedan od brojnih bendova koji je ispisivanje svoje povijesti započeo kao side-projekt manje-više poznatih glazbenika s viškom inspiracije.

U njegovom se slučaju radi o Eduu Falaschiju i Felipeu Andreoliu, pjevaču i basistu jednog od najpoznatijih brazilskih metal sastava Angra, koji su s ovim bendom, uz pomoć gitarista Marcela Barbose i Paola Schroebera, te bubnjara Marcela Moreire snimili treći album. Prva dva su “Almah” (2007.) i “Fragile Equality” (2008.).

Koji osim nekih progresivnijih ideja i nema baš previše poveznica s matičnim bendom spomenutog dueta, zna li se da je Angra jedan od sofisticiranijih progressive-power metal bendova. Naime, “Motion” je izrazito moćan, žestok i beskompromisan album koji miksa heavy metal i power metal s izrazito jakim groove-thrash utjecajem. Kao i obično, gitare su snaga koja pokreće ovakve priče, pa je i ovaj ‘natovaren’ heavy, thrash i groove riffovima, te proklizavajućim heavy solažama, ali i univerzalnim bubnjevima, koji se mogu čuti u mirnim, staloženim, ali brzim izvedbama, među kojima su i one koje bismo komotno mogli interpolirati u death uratke.

Svakako treba spomenuti i izvrsne Eduove vokale, s odmakom od standarda na kojeg smo uglavnom naučeni. Oni ovdje imaju visoku modulativnu vrijednost, pa ih uz standardne, čvrste clean, te sporije, emocionalnije, romantici sklonije izvedbe, možemo čuti i u raspojasanim, raskalašenim, razbješnjenijim, urlajuće-vrištećim verzijama, što se u potpunosti uklapa u visokoenergetske karakterne osobine albuma. Koji sadrži mirnije, baladne i srednje ritmičke pjesme ili neke dijelove, ali i razvaljotine koje ‘paraju’ uši (power-grooove naslov “Zombie Dictator” s growl-scream pjevanjima, uz ostalo, možda bi se najbolje uklopio u zadnje spomenuti dio priče), a kakve su u dominantnijem omjeru od onih sa sporijim tempom i melankoličnijim okruženjem.

Čuje se tu ponešto i back pjevanja, izostala je (možda) očekivana doza epske atmosferičnosti, za koju se ne može reći da je nema, basevi su izrazito naglašeni, klavijatura ima u nekim malim omjerima, a mogu se čuti i piano, akustike i sample. Uglavnom, jako nabijen, agresivan, napadački, ali i melodičan album, koji nije ostavio puno prostora za kompromise.

Kompromise ne nudi “Trace Of Trait“, u kojoj se nazire ozbiljan epski naboj, još manje “Soul Alight“, grooveizirana stvar s ‘manijakalnim’ duplim bubnjanjem, izmjenama ritmova iz treće u šestu brzinu i obrnuto, s dosta gitarskih melodija i klavijaturističkom ‘igrarijom’, te brzi heavy-power “Daydream Lucidity” s progresivnom strukturom. Da ovaj album ipak ima ‘i dušu i srce’, odnosno da nije imun na emocije, dokaz su balade “Bullets On The Altar“, najžešća od njih tri, koja mene podsjeća na Symphony X, pa nešto manje glasna “Late Night In ’85“, obje sa značajnim utjecajem emocija u gitarama, poglavito akustičnim izvedbama, kojih je prepuna finalna “When And Why“.

Ne bi se moglo reći da je ovo nekakav album koji će oduševiti obožavatelje ovakve vrste glazbe, no da je zanimljiv, s dosta eksperimentiranja, da ‘ispada’ iz klišeja power-heavy izdanja, to svakako. I kao takav svoje bi mjesto mogao naći i među starijom, ali i među mlađom, modernistički orijentiranom metal populacijom. Uglavnom, ovo je jedno od rijetkih izdanja tog tipa kojem zaista treba dati prigodu, treba ga barem čuti, nikako ne zaobići, jer ima više dobrih nego loših strana i nekako ispada iz konteksta priče da su svi power bendovi isti. Almah i “Motion” dokaz su da – nisu.