Novi pogodak omiljene glazbene cowgirl

Lucinda Williams je dugo bila miljenica kritike, koja potencijal svog talenta iskoristila tek 1998. s “Car Wheels On Gravel Road” (prvi je album objavila 1979.). Već i prije je bila poznata po svom perfekcionizmu u studiju, zbog kojeg je rijetko objavljivala albume, pa je tako i objavljivanje spomenutog albuma bilo odgađano dok ga je ona prepravljala. Na kraju je to ispao njen najiproduciraniji i najkomercijalniji album na kojem je uspješno spojila svoju sklonost prema američkoj roots glazbi s ‘popističnijim’ country-rockom.

Album je proglašen remek-djelom, kao i sljedeći, puno intimniji i emocionalniji “Essence”.

Greška bi bila sada od nje očekivati da svaki njen sljedeći album bude novo remek-djelo, drugačije od prethodnog. Kada netko postane majstor u svom poslu, možemo biti sasvim zadovoljni ako održi visoku razinu do koje je došao.

Tako jedini razlog zbog kojeg novi Lucindin album “West” neće biti proglašen masterpieceom jest činjenica da već postoji “Essence” (jer njemu je sličniji) (slično vrijedi i za prethodni “World Without Tears”).

No, “West” itekako ima puno vlastitih vrlina da funkcionira i bez proglašavanja nasljednikom “Essence”. Produkcija (koju potpisuju Hal Willner i Lucinda Williams) je odlično napravljena – krhka glazba albuma je premazana za mnogo finih slojeva. Negdje je stavljen naglasak na bas ili električnu gitaru, negdje na Roba Burgera koji svira sve moguće instrumente s tipkama, a poseban štih albumu daju gudači. U tim aranžmanima izvrsno funkcionira i Lucindin nesavršeni, no vrlo emotivni, hrapavi, lomni glas.

Tekstovi (od kojih je “Words” lijepa posveta upravo njima, Lucindinim tekstovima) su prepoznatljivo iskreni, te pričaju priče s kojima se lako možemo poistovjetiti, u kojima su patnja, tuga i nada, rastanci i novi početci, ljubav i smrt, sastavni dio života.

Od meditativnih “Are You Alright” i “Mama You Sweet” u kojima se pojedini stihovi ponavljaju poput molitve ili mantre; preko izvrsnog vapaja za spasenje putem ljubavi “Unsuffer Me“, koja je vođena teškim basom i gudačima; bijesnog ‘fuck ofa’ upućenog tipu koji nije bio vrijedan truda “Come On“; do prekrasno opjevane ljubavi na daljinu u naslovnoj skladbi; “West” me je polako ali sigurno pridobio na svoju stranu.

Album je to koji ima svoj vlastiti ritam u koji će vas uvući ako mu dopustite, a ako je njegovo trajanje od gotovo sedamdeset minuta problem da ga se odsluša potpuno koncentrirano, barem je to problem koji se lako riješi (zato su vinili bili dobri – imali su A i B stranu).

“West” je još jednom potvrdio Lucindu Williams kao jednu od vodećih američkih kantautorica (nepotrebno je dodavati ono ‘ženskog pisma’), i siguran sam da će naći veliki broj fanova koji će upravo njega isticati kao njima najdraži Lucindin album.