Willie ponovno jaše

Country veteran, legendarni Willie Nelson, objavio je novi album. Jedan od dva preživjela ‘Highwaymena’ ostao je i dalje najbolji u onome što radi. Emotivno nabijen, sugestivan i uvjerljiv, melankoličan kao puno prije do sada, “Moment of Forever” svakako nadmašuje očekivanja koja imate od nekog tko je pola stoljeća u svijetu glazbe.

Skoro mu je 75. godina života, a debitantski album objavio je prije 50 godina. Bilo je uspona i padova u karijeri, no Willie je već dugo legenda pa je doista teško razmišljati o njemu na bilo koji drugi način. Premda gotovo stalno na turneji – njegov autobus ispunjen mirisom marihuane svaki je dan negdje drugdje – nekako uspijeva izdati dva albuma godišnje.

Njegov glas, šarmantni i metrički nepredvidivi uleti u stihove (pokojni Waylon Jennings je vjerojatno bio najbolji Nelsonov oponašatelj), flamencom obojeni specifični zvuci Triggera, jedne od najčuvenijih gitara svih vremena (nejasno je ima li prepoznatljiv zvuk usprkos dodatnoj rupi ili baš zbog nje), a o neupitnoj kvaliteti pjevanja, pjesama i sviranja nema se što puno reći.

Ono što uvijek čini razliku kod Nelsonovih albuma jest izbor suradnika: kvaliteta albuma njegove opsežne diskografije uvijek je donekle ovisila o izboru producenta s kojim je birao koje pjesme izvesti i kako ih snimiti.

Štošta je Willie prošao u svom životu, ne vjerojatno je najponosniji na one ‘odmetničke’ dane kada je surađivao s Johnnyem Cashom, Krisom Kristoffersonom i Waylonom Jenningsom, stoga nekako priliči da se – nakon Ryana Adamsa prije dvije godine – produkcije albuma prihvatio Kenny Chesney (skupa su snimili i “Worry B Gone”).

Chesney je megapopularna country zvijezda koja ipak odskače od nešvilskog mainstreama, što ga čini svojevrsnim ‘odmetnikom’, a pod njegovom produkcijskom palicom rođen je lijepo balansiran “Moment of Forever”: par Nelsonovih originala, par obrada, gitare, honky-tonk, country začinjen rockom…

Naravno, nije teško primijetiti kako je svrha albuma donekle privući pažnju, a ovaj album svakako će to uspjeti: uz Chesneya imamo i obrade pjesama Davea Matthewsa, Boba Dylana, Randya Newmana, Krisa Kristoffersona i Big Kennya (polovica nešvilskih titana Big & Rich), ali posljednji više-manje uspješan pečat dat će ipak Willie, jednako kao što je davne 1993. napravio na “Across the Borderline”, najsličnijem ovom albumu.

Pjesme “Over You Again” (koje se – zbog gitarskih riffova – ne bi posramio ni U2) i “Moment of Forever” Krissa Kristoffersona uvode vas u album, no Willie će se prvi put poskliznuti na “The Bob Song“, obrada suvremenog country uratka (s nepotrebnim i iritirajućim uvodom Big Kennya) koji bi valjda trebao privući nove obožavatelje, mada je teško pretpostaviti da ljubitelji countrya nisu čuli za Nelsona? Zakoni modernog tržišta su jasni…

“Louisiana” (Randy Newman napisao ju je 1971. inspiriran potopom 1927., što će reći da se Nelsonova interpretacija odnosi na uragan Katrinu), “Always Now” i “When I Was Young and Grandma Wasn’t Old” čine srce albuma.

Obrade Dylanove “Gotta Serve Somebody” i Matthewsove “Gravedigger” slične su radovima koje je pokojni Johnny Cash radio s Rickom Rubinom, “You Don’t Think I’m Funny Anymore” duhoviti je staromodni country koji će se pobrinuti da ne bude sve morbidno i tužno.

“Moment of Forever” ima jasnu poruku za slušatelja: dugo ćete ga preslušavati, činit će vam se poput trenutka koji zauvijek ostaje, čak i onda kad sam trenutak prođe. A Willie? On ide dalje. Posve neopterećen (ne računamo Vladinu agenciju za financijsko poslovanje i Državnog tužitelja).