Mercury Rev: Bobbie Gentry u šarolikim interpretacijama

Mercury Rev za svoj su deveti album odabrali hvalevrijedan i riskantan poduhvat. Odlučili su oživjeti album “The Delta Sweete” glazbene ikone Bobbie Gentry. To je bio njezin drugi album nakon “Ode to Billie Joe”, za koji se i danas smatra da je jedan od najboljih country albuma glazbenice koja je prva žena u povijesti glazbe koja je sama producirala svoje albume. “Ode to Billie Joe” himna je američkom jugu, Mississippiju i tradicijskoj američkoj glazbi koji svakako zaslužuje da bude zapamćen. “The Delta Sweete” nije doživio uspjeh kao prvijenac, no i na njemu čujemo poznati stil Bobbie Gentry koji je bio mješavina countryja, funka i popa. Ako je itko zaslužio album obrada, to je svakako ona jer njezin glazbeni talent i stav prema glazbenoj sceni u to vrijeme ostavili su u nasljeđe mnogo toga dobroga i kvalitetnoga.

Rizičnost odluke Mercury Reva ne leži samo u činjenici da je Bobbie Gentry njegovala unikatan i prepoznatljiv stil, nego i u tome da su odabrali plejadu kvalitetnih glazbenica koje se razlikuju po mnogočemu pa je stoga i sam album “Bobbie Gentry’s Delta Sweete Revisited” šarolik, s različitim interpretacijama i ne toliko blizak originalu koliko bi se možda očekivalo. Album je snimljen u New Yorku, a izišao je na etiketi Bella Union, kao i predzadnji album Mercury Reva. Na albumu gostuju, između ostalih, Norah Jones, Lucinda Williams, Leatitia Sadier (Stereolab), Vashti Bunyan, Marissa Nadler i dr. Sve pjesme su s “The Delta Sweete”, osim “Ode to Billie Joe” s istoimenog albuma. Album otvara “Okolona River Bottom Band” i Norah Jones koja je ovoj pjesmi dala svoj pečat pa zvuči dosta mekše nego original.

To je posebno slučaj s “Big Boss Man” u izvedbi Hope Sandoval. Ta je numera jedna od onih posebnih u reportoaru Bobbie Gentry jer na njoj je zvučala hrabro, funky, odvažno i asertivno, dok Hope Sandoval sa svojim sanjivim vokalom nije najsretniji izbor za ovu pjesmu jer joj je dala ruho koje je zapravo u kontradikciji sa samom pričom numere, a to su humor, hrabrost i izražen stav. “Reunion” u izvedbi Rachel Goswell (Slowdive) uspjelija je od prethodne dvije, iako ni ona nije u ključu funka ili countryja. Goswell je uspjela pomiriti svoj glazbeni habitus s onim što je interpretirala. Leatitia Sadier u “Mornin’ Glory” zvuči kao Nico i neka lagana pjesma The Velvet Undergrounda, slično kao i Sussane Sundfør koja je otpjevala “Tobacco Road”.

Najjači su momenti albuma “Sermon” u izvedbi sjajne Margo Price, koja je zvukom i stilom najbliže Bobbie Gentry, zatim Vashti Bunyan i Kaela Sinclair s “Penduli Pendulum” i Lucinda Williams s “Ode to Billie Joe”. Beth Orton i Marissa Nadler zadržale su svoj potpis na “Refractions”, odnosno “Courtyard” i to je ispalo dovoljno uvjerljivo. Album obrada često je sklizak teren, pogotovo u ovom slučaju jer su u pitanju različite glazbenice koje su dale svoju interpretaciju pjesama, no ostaje nedostatak u vidu približavanja samom originalu barem na nekim pjesmama koje su bile hitovi. I ovako je to odlično što je bend izabrao baš Bobbie Gentry i odao joj hommage s kvalitetnim glazbenicama, no s manjkom juga i Mississippija.