Neuspjelo nastavljanje s eksperimentima

Peter Bjorn & John je bend koji iza sebe ima jedan ogroman megahit ("Young Folks") kojeg su zamrzili iz dna duše. Danas se pokušavaju udaljiti od njega što je više moguće i time postaju sve dosadniji i izgubljeniji, a ponajviše manje melodični što im je ranije bila glavna odlika.

Nakon prošlogodišnjeg instrumentalnog albuma, ovih dana su izdali elektro-synth pop album što dovoljno govori kamo su skrenuli, u ’80-e, vječnu inspiraciju mnogih bendova danas. To nažalost nije dobro sjelo bendu, jer su izdali niz nezanimljivih pjesama kojima fali ‘krvi i mesa’, melodije su zamijenjene jednostavnim ritmovima što u većini pjesama zvuči kao slabašan Depeche Mode.

Da ne bi ispalo da su se totalno odrekli melodija, Peter Bjorn & John su u nekoliko pjesama izvrsno izmanipulirali synthove u vrlo zabavne skladbe dodatno obogaćene nizom back vokala, ali to su više iznimke nego neka pravila na albumu "Living Thing".

Već uvodna "The Feeling" mnogim fanovima neće sjesti zbog njenog minimalizma i totalne netipičnosti, budući je ritam dobiven jednostavnim pljeskanjem, mirnim udaranjem bubnja i povremenim zvonom syntha. S njome pokazuju da žele napraviti nešto novo, jednako zanimljivo kao i ranije, ali da jednostavno ne znaju kojim putem krenuti.

Slična situacija je i sa sljedećom "It Don’t Move Me" koja je bačena duboko u mračan synth svijet ’80-ih. u kojoj je dobar jedino plesni groove, sve ostalo je vrlo zaboravno.

Da su krivo skrenuli, odnosno nešto opako ‘zabrijali’ u svojim glavama, najbolje dokazuje najavni singl "Nothing To Worry About" koji zvuči kao da ga je složio Jay-Z, a ne neki indie pop bend.

Ipak, ima i nekoliko zabavnih pjesmica koje ispadaju kao svjetlost na kraju tunela. U prvom redu to je naslovna "Living Thing" koja ima zafrkantski ritam obogaćen afričkim temama, a u tu kategoriju nešto boljih pjesama spadaju i "Lay It Down" i "Blue Period Picasso", dok je sve ostalo blijeda kopija Depeche Mode i inih bendova, ali bez imalo kemije.

Izgleda da su Peter Bjorn & John dosegli svoj vrhunac s "Writer’s Block" i da sve što poslije rade nije dovoljno dobro u usporedbi s tim albumom. Još se prošlogodišnji "Seaside Rock" mogao shvatiti kao istraživanje hladnih skandinavskih pustopoljina, ali ovaj elektro-pop album mi je totalno neshvatljiv, kao da ne žele više biti popularni i cijenjeni kao što su bili sa spomenutim albumom i singlom "Young Folks" koji je uspio na NME-evoj godišnjoj ljestvici singlova pokoriti mnoge Britance i zasjesti na drugo mjesto.

Sljedeći album bit će ključan za karijeru benda, a vjerujem da će se na njemu vratiti svom prepoznatljivom zvuku i da neće više u tolikoj mjeri eksperimentirati s elektroničkim dodacima jer im to nikako ne pristaje.