Nešto (ni)je trulo u državi Danskoj

Moram priznati da su me uvijek fascinirali bendovi s kratkim imenima. Fino, od dva-tri slova (može i brojka), lako pamtljiva, pogotovo kad se zakorači u pozne godine kada više niti u vlastito ime sigurni nismo. Jedan od takvih bendova su i danski originalno četverac – sada trojac Mew i sve bi bilo idealno za početak ove recenzije da nisu nazvali album rečenicom čije se dužine ne bi postidio niti Krleža.

Ja sam zbog potrebe stranice (da u rubrici recenzija ne bi bila samo ova) malo skratio ovaj naslov, ali album se zaista zove “No More Stories / Are Told Today / I’m Sorry / They Washed Away / No More Stories / The World Is Grey / I’m Tired / Let’s Wash Away“. Uhvatila čovjeka inspiracija, nema što, poznati su mi čak i bendovi čiji su tekstovi cijelih pjesama kraći od ovog naslova, ali ovi su stvarno odlučili biti rječiti. Da ne bih dugačak naslov upropastio još dužim uvodom, prelazim na bit.

Mew je osnovan 1994. godine i kako to obično biva s europskim bendovima iz neengleskog govornog područja, trebalo im je neko vrijeme da uspiju probiti danske granice. 2003. godine polučuju prvi veći komercijalni uspjeh albumom “Frangers”, iako su već tad uživali status zvijezda u matičnoj im državi, Danskoj, što i nije čudno s obzirom da se radi o vrlo kvalitetnom bendu čiju bi glazbu bilo najlakše opisati kao dream indie-rock.

2005. godine objavljuju do sada njihov komercijalno najuspješniji album “And The Glass Handed Kites” s odličnim singlovima “Why Are You Looking Grave?” i “The Zookeeper’s Boy”. Album, pretežno sanjivo i depresivno, prikazuje Mew u najboljem izdanju i osvaja jako dobre kritike te ih lansira na sam vrh europske indie scene. Melankolična, na trenutke disharmonična glazba i neobično visok glas pjevača Jonasa Bjerra glavne su i osnovne postavke ovog zanimljivog trojca.

Godinu dana poslije ovog albuma, bend napušta jedan od osnivača, basist Johan Wohlert, jedna od glavnih kreatorskih poluga benda, ali novi album Mewa ne zvuči zakinuto za njegovu stvaralačku snagu. Dapače, novi album zvuči svježe i zrelo pa se izostanak bivšeg člana uopće ne primjećuje.

“No More Stories…” je svakako vedriji i življi album u odnosu na njegove prethodnike, ali Mew i dalje nisu izgubili ništa od originalnog zvuka. To se najbolje osjeti već u uvodnoj “New Terrain” koja zvuči kao izostala pjesma s nekih prethodnih albuma, dok se naznake promjene naslućuju u prvom singlu “Introducing Palace Players“. U početku može zbuniti svojom bubnjarskom neritmičnošću, ali to je ionako njihov zaštitni znak.

“Beach” je najvedriji uradak i sliči nekoj disco-pop poskočici. “Repeaterbeater” je najbrža stvar, sa žestokim rokerskim početkom koji se stapa s brzim ritmom i mističnim klavijaturama. Nostalgična i sjetna “Cartoons And Macramé Wounds” na trenutke malo usporava neobično brz tempo albuma, da bi opet ubrzao s “Hawaii Dream” i “Hawaii” za koje moram priznati da su najneobičnije koje je bend ikada snimio i to prvenstveno zbog tog sunčanog i veselog štiha koji se provlači kroz obje pjesme.

U usporedbi s njima, pjesme s prijašnjih albuma isijavaju hladnoćom europskog sjevera. Slijedi solidna “Vaccine“, a najbolje su ipak ostavili za kraj što je ujedno vrhunac i najbolja pjesma na albumu – “Sometimes Life Isn’t Easy“. Pjesma je slojevita i kompleksna, s početkom rock-opere i nastavkom u zaraznom ritmu, sve otpjevano uz pomoć dječjeg zbora.

Mew je odličan bend koji je u toliko toga sličan drugim većim i poznatijim bendovima, a ujedno u jednakoj mjeri drukčiji od tih istih. Konfuzno shvaćanje, priznajem, kao što mi je i njihov ritam ponekad konfuzan, sve dok ne shvatim da je sva ta prividna aritmičnost zapravo sastavni dio vrlo lijepih i dobro osmišljenih melodija, što je ono bitno u glazbi ovog specifičnog benda.