Od predavaonice do pozornice

Nije nužno biti obrazovan da bi se stvarala dobra glazba, no u slučaju
Kyle La Grange studij filozofije na sveučilištu Cambridge pokazao se kao
dobar temelj za pisanje pjesama.

Ova kantautorica ima zaista bogat tekstualni aparat i njene pjesme su potkovane znanjem i profinjenom svijesti o pisanju tekstova. Već je prvim albumom “Ashes” skrenula pažnju na sebe, no s drugim “Cut Your Teeth” je zaista pokazala da na nju treba računati. Za razliku od prvog, drugi je album producirao Jakwob i to se da osjetiti. Naime, skrenula je u elektronske vode, za razliku od folka koji je pratio prvo izdanje. To je zaista čista indietronica, electro-pop i synth-pop sa zaraznim tropskim elementima i chilloutom kakvog smo čuli kod Roisin Murphy na prvim albumima.Pjesme su laganijeg tona sa suptilnim i nježnim vokalom koji ima dosta mogućnosti, no ne trudi se biti toliko upečatljiv, nego kao da pušta pozadinskoj glazbi da vas nosi na valovima opuštajućih tonova. Synth dionice su dosta izražene, ali ne toliko da bi pomračile folk matricu koja ipak, usprkos elektronici, isijava kao podtekst.

Dva singla s albuma su ujedno i najuspjelije stvari – “Cut Your Teeth” i “The Knife” koje su prije svega jake zbog privlačnog i pametnog teksta, ali i zbog zvuka, pogotovo “The Knife” koja obiluje tropskim tonovima koji vas osvajaju na prvu. Tekstualno su zaista zanimljive i otvorene, nema tu neke velike metaforike, riječi vas pogađaju ravno u glavu: “One night you cut into my head, With a cold, bright fear that struck me dead, And your body lay heavy in our bed, With those bloodstained tears on your chest.”

“Cut Your Teeth” je malo slabija od “The Knife”, ali svejedno dovoljno jaka da bude singl. U njoj se da osjetiti taj folk utjecaj, iako je prava electro-pop numera. Potpuno nježna i krhka, ali ujedno i snažna s porukom koju će zavoljeti sve samosvjesne djevojke: “Come, go, break your bones, They cut you up and never let go, Swing low, play your show, Call your mother, say “take me home”, Lie, smile, don’t say no, Another man down if you let them know.“

I to je snaga albuma – pametni i pitki tekstovi mlade djevojke koja piše kao zrela žena, sa znanjem i bez patetike. Tematika je uglavnom ljubavna, ali iz perspektive nekoga tko je svjestan da je teško o tome pisati, stoga i ne inzistira na velikim riječima, nego konstantno održava tu ravnotežu između ogoljenosti i hermetičnosti.

Sljedeća stvar koja se izdvaja je “Maia“, sa zaraznom elektronskom i synth podlogom u kojoj je vokal malo izraženiji nego na ostalim pjesmama.

“Cannibals” i “I Don’t Hate You” su također na tragu najavnih singlova u kojima Kyla pomalo eksperimentira s tekstom, a zvuk je zarazan kao i na većini albuma.

Pjesme koje zatvaraju album su malo slabije, no zato su bonus stvari pravo osvježenje i možda je trebalo “Make Me Pay” uvrstiti u album.

Sve u svemu Kyla La Grange je veliko otkriće i osvježenje. Iako album nije kao cjelina jako dobar, ipak zaslužuje pažnju jer ima nekoliko zaista jakih stvari. Ove slabije ne oduzimaju snagu jer je s najavna dva singla uspjela napraviti zanimljivu stvar.