Naintimniji pogled na jazz

Nakon četiri albuma što ih je objavila za tvrtku Verve: “Rhythm Of The Heart” iz 1999., “Motor City Moments” iz 2000., “Freefall” iz 2001., što ga je ostvarila u duu s klaviristom Kennyjem Barronom, te “Paganini: After a Dream” iz 2003. (kao prvi neklasični i prvi afro-američki glazbenik snimila ga je na legendarnoj Guarnierijevoj violini iz 1743. koja je pripadala slavnom violinistu Niccolou Paganiniju), novi album cijenjene američke jazz violinistice Regine Carter donosi njezin do sada najosobniji i najintimniji pogled na glazbu.

Posvetila ga je svojoj nedugo preminuloj majci, a nastao je kao rezultat borbe protiv depresije u najmračnijem razdoblju njezina života obilježenom tim događajem. Za album je odabrala skladbe iz ranog razdoblja jazza, nastale u dvadesetim, tridesetim i četrdesetim godinama prošloga stoljeća, one koje je njezina majka obožavala: “Little Brown Jug“, “Sentimental Journey“, “St. Louis Blues“, “A-Tisket, A-Tasket“, “This Can’t Be Love” i druge, te vlastitu baladu “How Ruth Felt“.

Snimila ga je početkom godine na nagovor poznatog kontrabasista, vođe jazz orkestra i aranžera John Claytona, producenta albuma “Motor City Moments”. On je producirao i ovaj album, a napisao je i aranžmane za nekoliko skladbi. Uz njezin kvartet u kojem sviraju klavirist Xavier Davis, kontrabasist Matthew Parrish i bubnjar Alvester Garnett, na snimanju su kao gosti nastupili sjajni klarinetist Paquito D’Rivera i harmonikaš Gil Goldstein, te pjevačice Dee Dee Bridgewater i Carla Cook.

Zahvaljujući klarinetu, harmonici i vokalu, uz diskretan ali značajan doprinos spomenutih glazbenika, uspjela je ostvariti retro zvuk, te pokazati da dobro poznaje tradiciju jazza i djela ranih glazbenika. Uostalom, klasično obrazovana glazbenica, Regina Carter je jazz počela svirati zbog jednog od najvećih violinista, Stephanea Greappellija koji je djelovao u ranim danima europskoga jazza.

Njegov se utjecaj najsnažnije osjeća upravo na ovom albumu. “Tijekom gimnazijskih dana, moj prijatelj, pjevač, poveo me na koncert Stephanea Grappellija u Detroitu odakle sam rodom”, izjavila je. “Bila sam osupnuta strastvenošću i slobodom njegove glazbe. To što sam čula te večeri suština je onoga što bi jazz trebao biti. Kada sam se vratila kući rekla sam majci da sam odlučila svirati jazz.”

Iako do sada nije pokazivala zanimanje za rani jazz, Regina Carter se s lakoćom prilagodila, između ostalog i zbog vještine sviranja po sluhu i spontanosti: “Razumijem pisanu glazbu, ali najviše zato što sam najprije učila svirati po sluhu. Imam odličan sluh i na taj način pristupam glazbi. Kad sviram ne mogu razmišljati, izgubim se u glazbi, čujem zvukove koji dolaze do mene i ja ih upijam.

Svaki zvuk koji čujem i osjećam, koristim kao začin svojoj glazbi. To je kao da mi netko ponudi paletu boja, ali mi ne da dovoljno vremena da razmislim koje boje idu zajedno. Intuitivno ću znati koje boje mogu koristiti. Na taj način sviram.

U edukativnom sam procesu koristila japansku metodu Suzuki koja podučava sviranju po sluhu kroz pjevanje. Ako nešto možeš otpjevati pronaći ćeš način kako to odsvirati na svojem glazbalu. Suzuki metodom podučava se isti princip učenja kao što se uči jezik u roditeljskom domu. Djeca kod kuće slušaju roditelje i ponavljaju za njima.”

Iako su izvedbe tehnički dotjerane i estetski na zavidnoj razini, nisu tako uzbudljive i uvjerljive kao one na njezinim prethodnim albumima. Predanost, žar i polet na koje smo navikli slušajući ranije radove Regine Carter osjećaju se tek u rijetkim trenucima, primjerice u izvedbama skladbi “You Took Advantage Of Me” s Carlom Cook, te posebice “Bei Mir Bist Du Schon” u kojoj ju je Dee Dee Bridgewater nekonverncionalnim pristupm i luđačkim scat improvizacijama izazvala na dvoboj, raspirila plamen i uzburkala krv koja još uvijek kola njezinim žilama.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 10. rujna 2006.)