Morrissey: Iako vrijeme radi svoje, još uvijek solidno

Prošle su već 33 godine otkad su se Smithsi raspali i još uvijek ima puno ljudi koji tu činjenicu nisu dobro prihvatili. Njihova diskografija već čvrsto leži u kategorijama kultnih objekata pop-kulture i mnogo je ljudi koji ih još uvijek fanatično obožavaju, dokazujući da je to zaista bila glazba koja svojom snagom nadilazi prostor i vrijeme u kojem je stvorena. Jedino što su Morrissey i Marr zgriješili poslije Smithsa bilo je zapravo to da su – preživjeli, odnosno nadživjeli svoj matični bend koji im je zasluženo donio tolike hvalospjeve te što su se obojica nastavila baviti glazbom. To je za obojicu značilo da nikad neće biti kraja usporedbama sa Smithsima, što u startu nije fer prema nikome. Ali, Morrissey uporno izjavljuje da bi prije pojeo svoje testise negoli ponovno oformio Smithse, i to kao vegetarijanac, i dobro je da je tako. Ionako nikad više ne bi bilo isto.

Od raspada Smithsa ostvario je poprilično uspješnu karijeru, komercijalno gledano, čak i uspješniju nego s njima. No, otada je uspio i udaljiti mnogo ljudi od sebe raznoraznim kontroverznim izjavama i potezima, od kojih mu ja, recimo, ne mogu zaboraviti podršku nekakvoj ekstremnoj engleskoj desnici koje se i nije baš uvjerljivo odrekao. Ali, kako su nas naučili mnogi prije i poslije njega – i idoli su samo ljudi kao i svi drugi i zbog toga je uvijek potrebno napraviti nekakvu distancu između umjetničkog dijela i samoga umjetnika. Kod njega je to posebno izraženo, i u 2020. godini za mnoge gotovo preduvjet slušanja njegovog albuma – morate znati oprostiti grijehe iz prošlosti.

U njegovu obranu, kao što kaže u jednom intervjuu iz dokumentarca „The Importance of Being Morrissey“: „Nikad nisam namjeravao biti kontroverzan, ali jako je lako biti kontroverzan u pop glazbi jer nitko nikada nije“, i tu je u pravu. Jedan od razloga zbog kojih sam i ostala tako dugo uz njega je što on bar, za razliku od mnoštva današnjih pop zvijezda, ima stav i ima svoje mišljenje o svemu pa i onda kad se s njim ne slažem. I kad nije kontroverzan, uvijek je bar subverzivan. Nije ga briga za mišljenja drugih, i čini se potpuno iskren u svojim izjavama.

Također, engleski tisak ima poprilično dugu tradiciju nekorektnog odnosa prema mnogim umjetnicima, i često jede svoju vlastitu djecu kad mu malo dosade. To se pokazuje već u uvodnoj stvari s albuma „Jim Jim Falls“, koja je, bar meni naočigled, poziv onima koji uvijek njurgaju i uvijek kukaju da se dignu s dupeta i poduzmu nešto u vezi svega, no neki novinari su i tu uspjeli pronaći zamjerku Morrisseyu, kao u dobra stara vremena kad su preispitivali svaku njegovu riječ, praveći se da ne znaju što su pjesnička izražajna sredstva. Naime, ovdje kaže: „If you’re gonna kill yourself/Then for God’s sake/Just kill yourself“ i ovako izvučeno iz konteksta i shvaćeno doslovno, čini se brutalno i bezosjećajno, a novinar koji je recenzirao album tvrdi da je i opasno.

Gdje to onda prestaje? Koliko su onda opasne diskografije Joy Divisiona i Nirvane? Koliko knjiga bi bilo zabranjeno za čitanje? Je li „There Is A Light That Never Goes Out“ poziv na osnivanje mini kulta smrti? Naravno da ne, i Morrissey ovdje, kao i uvijek, poštuje svoje slušatelje, pišući iz pozicije da svi nisu apsolutni idioti i dajući im dovoljno kredita da će biti u stanju barati riječima koje baca na njih.

Kad se preskoči taj prvi kamen spoticanja, „I Am Not A Dog On A Chain“ se otvara u mnogim smjerovima i, iako ne spada u nekakav vrh Morrisseyeve diskografije, pokazuje se albumom vrijednim slušanja, kojem se, paradoksalno, može zamjeriti najviše upravo – nedostatak izazova. „Love Is On Its Way Out“, naslovna „I Am Not A Dog On A Chain“ i „Knockabout World“ su mjesta na kojima je Morrissey već mnogo puta bio i kao takve nisu posebno interesantne.

No, većina ostatka albuma debelo profitira od synth pop i new wave utjecaja kojima je prožet, i dosad sigurno nismo čuli toliko synthova i elektronike na nekoj njegovoj ploči. Također, ovdje je njegov klasični gitarski pop-rock podebljan i trubačima i gudačima za, čisto sonično gledano, jedan od njegovih uzbudljivijih albuma posljednjih desetljeće-dva. To je možda najbolje izraženo u jednom od vrhunaca albuma, sjetnoj „Once I Saw The River Clean“, koja je izgrađena na temeljima frakturirane elektronike, povrh koje se razvijaju instrumentalna i vokalna melodija i priključuje violina koja jednostavno zvuči irski, kao što je Irkinja i Morrisseyeva baka koje se ovdje prisjeća u jednoj mini odiseji u svoje djetinjstvo, u kojoj je njegova lirika na visini ambicije same pjesme.

„What Kind Of People Live In These Houses?“ je, s druge strane, pjesma koja ima nekakav lite-Smiths zvuk, nošena zaigranim gitarskim riffom, pratećom akustičnom gitarom i mekim synthovima te Morrisseyevim prepoznatljivim ironičnim i pomalo zajedljivim humorom, kojim tim istim ljudima zamjera strah od promjena i skrivanje u zonama komfora iz kojih ni ne pokušavaju pobjeći. „Darling, I Hug A Pillow“ bazira se na trubama i elektroničkoj podlozi koliko i na gitari, a tematski je standard u Morrisseyevu kanonu, samo što ovdje, ovoga puta, pomalo nespretno, traži upravo fizičku ljubav od koje je tri desetljeća unatrag toliko bježao.

I „Bobby, Don’t You Think They Know?“ je raritet svoje vrste, kao duet s Thelmom Houston, s kojom se Mozov vokal zanimljivo stapa, i kojoj ovdje daje mnogo prostora da se raspištolji u svom soul stilu. U „The Truth About Ruth“ do izražaja dolazi njegova sposobnost da simpatizira i empatizira sa svojim likovima jer istina je: „Ruth is John/We all do what we can/Just to get along“, još jednom uz potporu LGBTQ+ zajednici.

Pred sam kraj albuma dolazi najeksperimentalnija stvar, „The Secret Of Music“, u kojoj su se i Morrissey i suradnici na albumu totalno pogubili i kao takva totalni promašaj,  ali ga zatvara upravo pjesma kakve bi sa svojih šezdeset-i-nešto trebao pisati, „My Hurling Days Are Done“, u kojoj je vrijeme koje neumoljivo prolazi neprijatelj pred kojim nemaš kamo pobjeći: „You pay with your strenght and your legs and your sight and your voice“, zaključuje za kraj.

Da, vrijeme je ostavilo utjecaja i na njemu i definitivno to nije onaj isti, briljantni i genijalni, neponovljivi Morrissey iz Smithsa niti sa početaka solo karijere, ali još uvijek mi je drago da se svakih par godina čekira novim albumom, čisto da ne zaboravimo da je još uvijek tu, i da još uvijek ima nešto za reći, iako ga mnogi unaprijed nepravedno otpisuju.

„I Am Not A Dog On A Chain“ je sasvim solidan album, album kojim pokazuje da je čak spreman krenuti u novim smjerovima, kako glazbeno, tako i tematski. Makar ispala užasno staromodna, uvijek mi je draže poslušati neki njegov album nego gubiti vrijeme na neke najnovije pop trendove. U godini u kojoj su albumi Due Lipe i The Weeknda gotovo jednoglasno proglašeni pop remek-djelima od strane publike i kritike, drago mi je da sam neko vrijeme provela uz njega. I da, svejedno sam nakon svega završila ponovno vrteći „The Queen Is Dead“ do besvijesti, pa nostalgija i romantiziranje glazbene prošlosti imaju također neke veze s tim.