Najoriginalniji bend svih vremena? Možda. Činjenica je da su od mnogih kritičara proglašeni najboljim indie rock bendom osamdesetih, i jednim od najboljih britanskih bendova uopće. Osnovani su u Manchesteru 1982. godine. Zanimljivo je to da su ime odabrali zato jer im se to činilo kao neko potpuno normalno, kratko i što je najvažnije lako pamtljivo, a nisu željeli zvučati kao gomila drugih s dugim, teško razumljivim imenima, koja nisu ništa značila.
Manchester je i prije njih dao dosta utjecajnih bendova kao primjerice Joy Division. Usporedo s karijerom The Smithsa, razvijala se i ona New Ordera, a njih su nekoliko godina poslije slijedili The Stone Roses, Happy Mondays…
Pod imenom The Smiths, četvorka Johnny Marr na gitari, njegov školski prijatelj Andy Rourke na basu, bubnjar Mike Joyce, i pjevač Steven Patrick Morrissey djelovali su do 1987.godine. U tih zajedničkih pet godina rada napravili su puno, zapravo mnogo više nego neki sastavi koji su trajali dulje vremena. Utrli su put i dali inspiraciju cijeloj jednoj novoj generaciji skupina koje su se kasnije pojavile na svjetskoj glazbenoj sceni (upravo ih The Cranberries spominju kao jedne od svojih uzora). Ključni ljudi u cijeloj priči su Marr i Morrissey. Srce i duša, alfa i omega, motori koji su vukli svojim izuzetnim darom i koji su doveli ovu grupu do danas kultnog statusa i njime postavili nove standarde otočke, pa i svjetske glazbe uopće.
Morrissey je briljantan, karizmatičan pjesnik, poetska duša koji je pisao tako lijepe pjesme bile one ljubavne, i koji je znao biti dovoljno provokativan i odlučan u svojim pjesmama melankoličnim, ironičnim, ciničnim, onim pjesmama inspiriranim svakodnevnim životom, politikom, poslom ili socijalnim pitanjima.
Johnny Marr je ona druga polovica uspjeha. Znao je točno uglazbiti Morrisseyjeve tekstove, podariti im život, tako da se dobije gotov proizvod koji je zvučao savršeno. Sve te godine Marr je raspolagao cijelim arsenalom čudnih rifova pa se stječe dojam da je cijeli njihov opus prožet tužnim, rezigniranim pjesmama. Čak bi i one ‘vesele’ zvučale vesele na samo njima svojstven način. U svakoj se snažno osjeća njegovo sviranje nabijeno emocijama, i vidi se da sve što je odsvirao dolazi ravno iz njegova srca. S Marrem i Morrisseyjem, The Smiths su već od samih početaka bili osuđeni na uspjeh.
Priča počinje 1983. godine kada su izdali prvi singl “Hand In Glove“, pomalo kontroverzan jer govori o homoseksualizmu, i odmah po izlasku, popeo se na vrhove nezavisnih top lista. Nedugo zatim dižu prašinu u cijeloj Engleskoj zbog pjesme “Reel Around The Fountain“. Naime, u njoj Morrissey na ciničan način progovara o problemu zlostavljanja djece. Uskoro, slijedeće godine, izlazi im prvi studijski album jednostavno nazvan “The Smiths” kojim odmah pridobivaju masu obožavatelja. The Smiths postaju senzacija.
Slijedeće, 1985. godine izlazi drugi studijski album nazvan “Meat Is Murder“. Kritičari su ga ocijenili autorski slabijem od prethodnog. Bit će upamćen kao politički nabijen. Morrissey se okomio na vladu premijerke Margaret Thatcher. Kao zakleti vegetarijanac, borio se za vegetarijanstvo, bio čvrst u svojim stavovima i jednostavno zabranio ostalim članovima da se slikaju u situacijama kada jedu meso.
Trećim albumom “The Queen Is Dead” iz 1986. godine, konačno se probijaju na američko tržište i tamošnje top ljestvice, dok na britanskim dolaze do drugog mjesta. Bend uzima Craig Gannona, bivšeg gitaristu grupe Aztec Camera, i postavlja ga kao ritam gitaru. Ubrzo ga i izbacuju, kao i basistu Andy Rourka koji se borio sa svojom ovisnošću o heroinu. Rourke se kasnije vratio i nastavio svirati s ostalim članovima, ali Gannon nije. Singl “Panic” ocijenjen je kao rasistički nastrojen zbog refrena: “Burn down the disco, hang the blessed D.J.“, kojeg je Morrissey zdušno više puta ponavljao. Ali sve te kontroverze koje su ih pratile nisu imale utjecaja na njihovu popularnost, već naprotiv, vrhunac popularnosti dosežu idućim uratkom “Strangeways Here We Come“.
Ipak, unutar benda nije bilo baš sve blistavo i dolazilo je do sve većih trzavica. Morrissey je Marru zamjerao i išlo mu je na živce to što je ovaj svirao s Bryan Ferryjem i drugim muzičarima, dok je Marra smetala Morrisseyjeva opsesija stalnog otkrivanja novih glazbenih pravaca. Poslije puno žučnih svađa Marr je odlučio napustiti The Smithse, i tako zapravo raspustio sastav. Nakon raspada izlazi im i live album “Rank” 1988. godine snimljen na “The Queen Is Dead” turneji. Po izlasku, album dolazi na drugo mjesto britanskih ljestvica. Tokom devedesetih objavljena su dva “Best Of” kompilacijska albuma kao i “Singles”, te neki “B-Sides” albumi.
Raspadom matične grupe, Steven Morrissey je nastavio solo karijeru i u rasponu od 1988. pa do danas, objavio je osam studijskih albuma. Zanimljivo svoj prvi album nazvao je “Viva Hate”, aludirajući time na svoj odnos s Marrom za kojeg je smatrao da ga je izdao. Sjetimo se samo nekih pjesama koje je Morrissey objavio u svojoj samostalnoj karijeri: legendarne “Everyday Is Like Sunday” i “The Last Of The International Playboys”, te “You’re The One For Me Fatty” ili “Suedehead”…
Johnny Marr je zajedno s Bernard Sumnerom iz New Ordera i Neil Tennantom iz Pet Shop Boysa oformio projekt Electronic 1989.godine. Objavili su tri studijska albuma. Također je surađivao s mnoštvom glazbenika, a osnovao je i svoj novi vlastiti bend Johnny Marr & The Healers. Prošle, 2002. godine izašao im je i prvi album “Boomslang”, na kojem se iskušao kao i pjevač.
I na kraju što reći? Iako su The Smiths kao grupa pokopani odavno, njihove prekrasne pjesme: “Ask”, “Shoplifters Of The World Unite”, “How Soon Is Now“, “Sheila Take A Bow”, “Shakespeare’s Sister”, “Thera Is A Light That Never Goes Out”, “Bigmouth Strikes Again” i mnoge druge su itekako žive. I živjet će zauvijek.
