Dua Lipa: Definirajući trenutak suvremene pop glazbe

I dok se nalazimo pri kraju drugog tjedna izolacije od okrutnog svijeta, zamišljajući kakve se sve strahote tek spremaju dogoditi, utjehu barem možemo pronaći u podražajima tople nostalgije, znajući kako je budućnost zauvijek skrenula s određenog puta. U intimnom okruženju vlastitog doma ili u prisutnosti onih najbližih, preostalo je jedino skakati po dostupnim plohama, topeći neizvjesnost u pjesmi i plesu, dok društvo oko nas neobuzdano gori. Šareni bljeskovi optimističnog bravada novog studijskog albuma engleske kantautorice Dua Lipe tvore pravovremeni soundtrack spomenutih individualnih izljeva sreće (ili ludosti). “Future Nostalgia“ ne samo da predstavlja veliki napredak u odnosu na impresivan debi već konceptualizira prepoznatljivu estetiku u definirajući trenutak moderne pop glazbe.

Vratimo se kratko na sam početak, tri godine unazad kad je Lipa objavila istoimeni prvijenac. “Dua Lipa“ bio je sonično raznovrstan, ali u istom pogledu ne pretjerano upečatljiv album. Korišteni motivi i instrumentalni raspon bili su ograničeni formama tog vremena te se posljedično nisu naročito izdvajali iz okolnog krajolika. Nedostajala je i stilska dosljednost! Možda se dodatno može zamjeriti i očekivan spektar obrađenih tema te pokoji nezadovoljavajući moment, no projekt je u više pogleda bio vrlo uspješan – naprosto činio je jedan od najboljih pop izdanja 2017. godine. Širok doseg kompilacije (doslovno je svaka pjesma zvučala kao hit) može se pripisati izuzetnom talentu pisanja pripjeva i melodija te strukturiranju samih pjesama. Uz povremene nedostatke, djelo je uvjereno izložilo potencijalno ključnu figuru sutrašnje glazbene stvarnosti. Bilo je zapravo zastrašujuće koliko je prostora ostalo za znatan iskorak!

Dakle, što se može reći o “Future Nostalgia“? Pa, svako obećanje natuknuto na prethodniku odvažno se ispunjava. Reinterpretacijom utjecaja prošlosti, osobito disco te electro muzike, projektira se uvjerljiva cjelina konkretne estetske definicije s ciljem dohvata bezvremenske vrijednosti. Želja je pritom bila prenijeti proživljene osjećaje topline i ugode na turbulentne vode nepredvidive realnosti. Iako se u posljednje vrijeme ideja posuđivanja iz prošlih desetljeća može doimati zamorno, inovativni načini slaganja poznatih gradbenih blokova eventualno mogu tvoriti temelje nove mainstream postmoderne. Upotpunjavanje glazbenog doživljaja postiže se eklektičnom kombinacijom različitih komponenti u istovremeno složeno te lako probavljivo ostvarenje. Ispreplitanje žive svirke s kreativnim sampleovima (pr. Olivia Newton John na “Physical“) i računalnim potezima čini futuristički krajobraz opčinjen detaljima davnih dana.

Uz postignut kontinuitet umjetničkog izričaja te savladan raster instrumentalne magije, pažnja je trebala sjesti na očuvanje ili nadogradnju sposobnosti pisanja. Pokraj nekolicine nedorečenih trenutaka, poput završne “Boys Will Be Boys“, album raspolaže visokokvalitetnim refrenima, melodijama, pa čak i harmonijama. Naveden primjer istupanja iz norme nije najlošija kompozicija projekta radi izrazite deterioracije utvrđenih mogućnosti (čak su melodija i popratne harmonije dječjih glasova slatke) već iz razloga suvisle izravnosti iznošenja prosto banalnih stihova (i repeticije). Pjesme na “Future Nostalgia“ sastavljene su bez karakteristika lijenosti, s polivalentnim pasažima euforičnih boja. Kao primjer mogu navesti “Love Again“ gdje se apsolutno svaki isječak svojom pjevnošću može usporediti s najboljim pripjevima zadnjih nekoliko godina. I naravno, isto vrijedi za glavninu djela. Postoji čak i tematska struna koja povezuje motive osobnog uzdizanja i odrastanja nakon prekida romantične veze (iako pothvat nije nužno konceptualan, prisutna je jaka narativna osnova).

“Future Nostalgia“ u potpunosti utjelovljuje oksimoronski naslov, što mi je doduše tek sad palo na pamet. Pored određenih stilskih paralela, album zapravo komunicira perpetualan ciklus veze – svakim sljedećim ulaskom u zajednicu očekujemo iskusiti slijed događaja one prethodne, težeći za nečim što se u suštini još nije niti dogodilo. Saga započinje gustim sintetičkim potocima zvuka iznad kojih se Lipa, pozivanjem na značajke arhitekture moderne – John Lautner, unaprijed odriče nepovoljne ornamentacije u nadi dodira spomenute bezvremenosti. Ubrzo se sve preobličuje u energičan dvodijelni hvalospjev nadrealne preciznosti, potkrijepljen vedrijom i bogatijom inačicom načete sonične palete. U prenesenom značenju, istoimeni uvod oslikava scene prekida! Naredna, groovy as fuck, “Don’t Start Now“ koristi sporadične klavirske akorde preko prostorne produkcije i ponekih električnih gudača. Kulminacija začudo usporava, usredotočivši se na singularnu bas liniju, poneki pljesak i samopouzdanu namjeru: „Don’t show up, don’t come out! Don’t start caring about me now! Walk away, you know how! Don’t start caring about me now!“.

“Cool“ se igra kolažiranjem živahnih gitarskih poteza ispod varijabilnih vokalnih izvedbi, prizivajući duh pokojnog Prince-a, dok je singl “Physical“ monstruozan uspjeh oživljavanja retro ideja. S pripovjedne strane, opisuje se stanje početne zaluđenosti drugom osobom te naknadna pršteća seksualna potreba. Na “Levitating“, “Pretty Please“ te “Hallucinate“ veza postaje čvršća, osebujnija i slobodnija, no tek se na “Love Again“ prelazi u oblast iskrene ljubavi. Muzički, zaista ostajem u šoku pred zatečenim spektrom sadržajnosti! “Levitating“ i “Hallucinate“ pulsirajuće su disco skladbe – amalgamacije šećernih dobara svakog aspekta kompozicije pop pjesme, a “Pretty Please“ ubrizgava potreban predah bestežinskom atmosferom, neodoljivim swagom i krepkom progresijom. “Love Again“ ne samo da je highlight među draguljima već je diskutabilno najbolja pjesma godine (razlozi su navedeni u jednom od pročitanih paragrafa).

Tripartitni završetak iščekuje eventualni kraj romanse te propituje stanje sreće na “Break My Heart“, polaže seks kao posljednju kušnju odveć nezdravog odnosa na “Good In Bed“ te valorizira stečeno iskustvo na “Boys Will Be Boys“. Na kraju, dužni smo samo krenuti ispočetka. Što još trebam nadodati, jer sam naivno ostao bez riječi? Ovo je izrazito dobro napravljeno pop djelo koje, osim u rijetkim instancama, ne posustaje niti na atomskoj razini. Groove-ovi su fantastični, plesnost zarazna, produkcija slojevita i čista (svaki je audio blip pun čujne teksture), a vokalne izvedbe suptilne i suzdržane te istovremeno pune osobnosti i samohvale. Bez trunka pretenzije i zanosa (štoviše trebalo mi je par slušanja) mislim kako napravljeno ima priliku postati prijelomnim radom priloženog žanra tekućeg desetljeća. Dua Lipa, hats off!