The Weeknd: Koliko će dugo paliti ista formula?

Izazovno razdoblje u kojem živimo imalo je, naravno, utjecaja i na industriju zabave. Svi koncerti su otkazani, a odgađaju se i izdavanja albuma. Vjerojatno zbog neostvarivosti rasporeda promocije i nastupa te fizičke prodaje albuma. Svježe je odgođen izlazak novog albuma Lady Gage. S druge strane, The Weeknd je očito album najavio dovoljno rano da izdavanje istog prođe po planu, a nastupi na SNL-u i drugim emisijama su također odrađeni, a spotovi već snimljeni. “After Hours“ je uslijedio nakon EP-a “My Dear Melancholy,“ iz 2018. godine. Tada sam napisao da je genije sam za sebe, što i dalje mislim, ali si i postavljam pitanje, postaje li njegov persona i materijal redundantan?

The Weeknd se ponavlja najprije tematski, koncentrirajući se na slatke muke raskalašenog života s hrpom novca, gdje ljubavni problemi i ovisnost automatski dobivaju na intenzitetu odsustvom drugih briga. Njegova hladna, na trenutke bešćutna persona s povremenim skoro empatičnim trenucima izbija u nježnijim pjesmama, valjda smirujući tenzije kreirane drugim pjesmama. Tako je “After Hours“ cijelo vrijeme u skakutanju između različitih epizoda Playboy životnog stila, ponekih lijepih romantičnih slika, ali primarno elaboriranja i ispričavanja za prevare i sličnog plakanja nad prolivenim mlijekom.

Ususret izlasku albuma, uz spotove singlova, izdan je i “kratki film”. Prati Abela kako nakon nastupa kod Jimmyja Kimmela prolazi gradom uz pjesme s albuma u pratnji. Iste se npr. pojavljuju uz saksofonista u podzemnoj ili iz zvučnika. Tesfaye se preznojava, izgleda sve više uspaničeno, a na posljetku dolazi vizualna interpretacija ludila. Ne mogu se oteti dojmu da je The Weeknd bio pod utjecajem Oscarom nagrađenog filma Joker. Crveni sako i krv, sumanuti izrazi lica i povremeni zastrašujući kes dio su vizualnog identiteta ovog izdanja.

U nešto manje od sat vremena glazbe, The Weeknd će nam podariti nova razmišljanja ili nove obmane, još jednom udružene s predivnim, atmosferičnim podlogama i naravno, vokalnim dionicama na visokoj razini. Prema The Weekndu, album tematski pleše između ljubavi, seksa i zajedništva, straha, prijateljstva, ali i neprijatelja, nasilja, samoće. Anđela i demona. Sve u kasno noćne sate. Let’s go.

Album otvara zabrinuta interpretacija problema ličnosti i ovisnosti uz zvonke sintesajzere i razorni bass. „How much to light up my star again?“, pita se The Weeknd uvodeći nas u “After Hours“. Igra proždrljive produkcije i kao u magli izgubljenih vokalnih dionica. Kao throwback na prošli album, “Too Late“ dolazi kao naručena. Razočaranja, nedostajanje i ego u audio obliku. „It’s way too late to save our souls, babe“, teškim će riječima Tesfaye. Hit u nastajanju.

S “Hardest To Love“ The Weeknd kao da stišava nešto što još nije ni rasplamsao. Međutim, ipak se radi o izdanju s manje ljutnje nego prije. Pomalo za očekivati, ali onako, za uživanje u liquid drum & bassu.  “Scared To Live“ svojevrstan je nastavak na prethodnu. Iskrena i onakva kako bih ga češće htio čuti. Bez nepotrebnih izmišljotina, solidno skladanje i super interpretacija. Interpolacija na mostu je “Your Song“ (Elton John), a uklapa se skladno i prirodno s The Weeknd štihom. Oborio je izvedbom na SNL-u. Stoga, evo i video.

Počinje storytelling dio albuma. Snijeg iz naslova, naravno, nema nikakve veze meteorološkim pojavama, nego je slang za kokain. “Snowchild“ vidi The Weeknda kako prepričava svoj put kad slavi, iskustva s ovisnošću i djevojkama.  Priča o bijegu iz Los Angelesa bez puno truda pada među favorite albuma. U paru s prošlom pjesmom, predstavlja vjerojatno najtamniji trenutak izdanja. Referencira se istoimeni film “Escape From LA“, kao i “Speed“ te “Constantine“. Tek prvi od komentara na dobre mostova koje ću spomenuti, ovaj se ne može pohvaliti svojim seksističkim tekstom, ali dramatičnost i ugođaj su na mjestu.

“Heartless“ je ono što je singl “Starboy“ bio tom albumu. Ova R&B trap bomba podiže tijelo, ali spušta duh. Most je jedan od najboljih trenutaka albuma, pogotovo prvi dio, a nabrijana produkcija šamara i kida izlizani, ali ovaj puta nekako opasan već viđeni sentiment. Tesfaye ostaje cool, koliko god bio ljigav, obeznanjen i upitan, izvedbom je izuzetno uvjerljiv. Producent Metro Boomin, s kojim se i ludira u spotu, je odradio odličan posao na albumu, pa tako i na hitu “Heartless“.

Isto kao i “Escape From LA“, “Faith“ djeluje kao storytelling komadić albuma povezujući singlove doprinose. Neopterećene strukturom, ističu se razvojem i mistikom, barem jednako kao što umori drogama. Kao više pjesama u jednoj, izgubite se u svemu i zaboravite da ste zapravo omeđeni tim singlovima. Ovakve su pjesme ono što će u konačnici učiniti ovaj album zanimljivijim od komercijalnijih mu izdanja poput “Starboy“ i “Beauty Behind The Madness“.

Slijedi ako ne i njegov najzarazniji singl. “Blinding Lights“ je vedriji The Weeknd, još jedna suradnja s pop magom Maxom Martinom i ulazi pod kožu s lakoćom. Još od “Can’t Feel My Face“, “In The Night“ i nešto suradnji na albumu “Starboy“ momci proizvode pop bombone gorkog okusa. Provjereno dobro. Jedna od najboljih pjesama na izdanju. Estetika i vibra 80-ih, svjetla Las Vegasa, Weekndove drogirane epizode i dobra muzika. Preporučam i duetu nalik Chromatics remix.

Još jednom poletnije i još jednom Max Martina, na “In Your Eyes“ The Weeknd vrluda između poliranih formulacija, a tu je i saksofon outro. Spot je nastavak spomenutog “After Hours“ kratkog filma. Podsjeća na “I Feel It Coming“. Dolazi “Save Your Tears“ koja zvuči poput kakve obrade, nekako ne u njegovom stilu, ali simpatična je. Malo čarolije Kevina Parkera (Tame Impala) pušteno je na “Repeat After Me (Interlude)“ kroz migoljenje pohotljivim, ali romantičnim tekstom. Uvod u apsolutno najbolju, albumu istoimenu, pjesmu s izdanja. Ako već niste, obratite pažnju na “After Hours“.

U šest minuta postepenog razvoja, penjanja i ježenja, The Weeknd će otpjevati jednu od svojih najboljih pjesama. Kad nakon skoro 2 i pol minute ubaci glavni beat vizura kao da se ubrzava, a pjevne dionice i dalje lagane. Refren je molećiv, a opet nekako opor. The Weeknd cijelo vrijeme pjeva relativno visoko, dajući određenu nježnost pjesmi te kao i obično, dobro prenosi osjećaje. Most “After Hours“ je još jedan dojmljiv trenutak albuma i donosi neočekivano rješenje, a to je drugačiji zadnji refren bez povratka na produkciju prva dva. Tako otpjevan u falsettu, samo uz ječne akorde sintesajzera, jezivo je čaroban. Čak je i Grimes na Instagram storyju objavila da se radi o remek-djelu. Nije daleko od istine.

Iako bi “After Hours“ bio savršen za kraj i sabiranje dojmova, čast je pripala “Until I Bleed Out“. Isto kao i “Alone Again“ radi se preproduciranom komadu s kojim ne dobivamo mnogo. Osobno bih zadnju pjesmu izostavio s izdanja, ali dovoljno je kratka da se zaboravi.

Možda njegovo šire slušateljstvo uopće nije briga o kakvim besmislicama pjeva? Sve dok balansira pokoju degutantnu trap bengalica senzualnim R&B brojevima i nježnijim sladunjavijim pjesmama u redu je. Možda se manje ljudi obazire na tekstove nego što pretpostavljam. U svakom slučaju, The Weekndova formula i dalje pali, ali samo po pitanju glazbe i ugođaja, ne i tematski. Pričao sam s par obožavatelja i slažu se. Ispod blještavila, obmana i isprika, ostaje dobra popularna glazba.

Kad se sve zbroji i oduzme, u cijeloj mu diskografiji “After Hours“ sjeda negdje pri vrhu. “Starboy“ je bio pamtljiviji, ali “The Trilogy“ i dalje spada u sasvim posebnu kategoriju. Predvidiv komentar, znam, ali istina je. Novi je album najkompletniji do sada.

Ugasite svjetlo i zavrtite album.