Monstrumi folka, countrya, rocka…

Jedan od mokrih snova kod konzumenata rock-muzike je pojam supergrupe. ‘Ajde zamisli, bubnjar iz benda yx, basist iz benda yz, gitarist iz grupe xy, a pjevač iz sastava xz… uao!’

Nakon toga obavezno ide: ‘Ne, ne, ne. Gitarist iz yx, pjevač iz yz – to
je prava stvar!’ I tako dalje, mogućnosti su neograničene.

Najbliže pojmu supergrupe su se do sada približile skupine Cream i Crosby, Stills, Nash and Young (Travelling Wilburys su ipak bili off-projekt dobrih prijatelja u predahu između karijera). Nešto manje uspjeha su imali Souther-Hillman-Furay Band, a The Beatlesi su se raspali u trenutku kad je Harrison kvalitetom svojih pjesama postao ravnopravan autor Lennonu i McCartneyu. Drugim riječima, kod supergrupa očekivanja su velika, a taštine pojedinaca su sićušne kao kompletan dug Republike Hrvatske.

Monsters of Folk po svim kriterijima zadovoljava kriterij supergrupe: tri vrlo talentirana i etablirana autora, Conor Oberst, Jim James i M Ward, uz čovjeka iz sjene Mikea Mogisa (hoće li njega zvati The Quiet One) čine ovaj zvjezdani kvartet. Izdali su album, već neko vrijeme zajedno nastupaju, što će reći da se još nisu posvađali, a to je uvijek u ovakvim kombinacijama jakih autorskih ličnosti velika stvar.

Možda bi im dobro došao Ryan Adams da ih malo razbuca i uneredi svojom razbarušenošću i paradoksalnošću (naravno da bi takav bend onda trajao otprilike koliko i nogometna utakmica, ali – vidi uvod uostalom).

U maniri grupa Crosby, Stills, Nash and Young, Eagles, The Band, Buffalo Springfield, Poco i Big Star, Monsters of Folk križaju folk-harmonije i progresivnije muzičke pravce, višeglasje im nije tako kristalno kao u slučaju Crosby, Stills, Nash and Young, ali momci se mnogo bolje i više zabavljaju nego navedene grupe. Ima malo i starog dobrog rock’n’rolla u stilu Chuck Berrya (“Whole Lotta Losin’“) koji je interpretiran onako kako je to radio Jackson Browne tijekom sedamdesetih, no bilo kako bilo, stvarčica donosi u pravom momentu dobrodošao dašak opuštenosti i zabave.

Tu je još i “Losing Yo Head“, te akustični country-blues “Baby Boomer” kao subjektivno procijenjeni highlighti. Zaključna “His Master’s Voice” bezgrešno odjavljuje album, kao što ga uostalom “Dear God” otvara. Obje pjesme pjeva Jim James iz My Morning Jacket i on je najprepoznatljiviji član kvarteta Monsters of Folk. James je i po senzibilitetu i po svom glasu sličan Youngu (koji je (bio) najprepoznatljiviji član kvarteta Crosby, Stills, Nash and Young), samo se nadamo da će biti malo manje sklon čudnim glazbenim putešestvijama nego stari dobri (ali bolno nepredvidivi) Neil.

Sam album pati od problema koji se zove demokracija: nije baš da su sve pjesme prva liga, izostavljanjem dvije ili čak tri dobio bi se moćniji fokus, ali opet, što su dvije ili tri slabije stvari na albumu u odnosu na napaćenu taštinu rock-muzičara. Zato i postoji tipka ‘skip’ na CD-playeru koju lijeni i pokvareni kritičari nikako da otkriju.