Mašina je dokaz da se može

Motus Vita Est postoje već gotovo 30 godina, a sve je počelo s demo materijalom 1988. godine. Danas su malo stariji i dosta zreliji…

Oni su oduvijek pripadali underground hardcore/punk rock sceni i toga se nisu libili. Njihov gard i glazba često su navodili na određena razmišljanja (zbog otpora je punk i nastao), a novim albumom samo pokazuju da se na njih može i dalje vrlo ozbiljno računati.Svirka se nije mnogo promijenila, i dalje bjesomučno razvaljuju svoje instrumente, ali “Mašina” je dokaz da se mogu spojiti često nespojive komponente glazbenog izdanja kod mnogih punkera. To je prije svega zvuk u kojem ništa nije preglasno čime bi se ‘nadglasalo’ druge elemente, a ujedno se i vokali sasvim jasno čuju, dok ipak album ne djeluje previše ispeglano da bi se dobio takav zvuk. Siguran sam da uživo dojam bude mnogo drugačiji.Osim već standardnih HC/punk asocijacija, “Mašina” ima svojih dijelova gdje zvuk vuče na Motörhead, pa vjerujem da će takvim spojevima punka i metala dodatno produbiti svoj pomalo kultni status u punkerskim vodama.

Tekstovi su svojevrsna retrospektiva onog što su vidjeli i doživjeli. O tom dijelu bi se moglo malo više raspravljati jer ponegdje kao da nedostaje malo ozbiljnije razrađivanje osnovnog liričkog motiva, ali u globalu možemo biti zadovoljni. Možda, da su povremeno stavili kraće i efektnije refrene, dojam bi bio još i bolji.

Deset pjesama proleti kao uragan, ponajviše kad raspale s ludim solažama (na primjer odlično su to odradili u “Dugim noćima” u kojoj frcaju pamtljive solaže na sve strane), pa možemo reći da je “Mašina” odličan povratak starih punkera kojem nedostaje jedino malo više hrabrosti u tekstualnom dijelu i malo manje repetativnosti u glazbenom. Sve ostalo je tu i na jako visokom nivou.