Kurt Vile: Da je 20 minuta kraće, bilo bi briljantno

Prateći karijeru Kurta Vilea, nekako sam dojma da se do “Wakin on a Pretty Daze” razvijao, svoju glazbu gurao prema naprijed, da bi s posljednja dva albuma napravio nekoliko koraka unatrag ne znajući što i kako dalje. Možda dio razloga leži u tome što mu je frendač The War on Drugs postao jedan od najbitnijih bendova današnjice, pa je osjećao svojevrsni pritisak nadmašiti ga. S novim albumom ga sigurno neće, ali djeluje mnogo pitkije od prethodna dva.

“Bottle It In” svakako neće biti zapamćen među najboljim radovima Kurta Vilea, ali će svakako biti kao jedan od najopuštenijih. Nekako sam dojma da više nema neko breme, već da je ovaj album napravio po svojem guštu, bez obzira kako će drugi reagirati na njega te mislim da je to jedini ispravan put.

Preslušavajući najavne singlove, mislio sam da će Kurt i dalje ići prema dolje (kako je i samoironično nazvao pretposljednji album “b’lieve I’m goin down…“) jer “Bassackwards” je singl koji ne nudi ništa drugo nego deset minuta čiste dosade. Ipak, preostala dva “Loading Zones” i “One Trick Ponies” su bili vrlo dobri mamci da bi od albuma ipak moglo biti nešto.

I konačno, album mi je došao na preslušavanje… Početak zaigran, jasno se vidi da Kurt ubacuje mnoge nove elemente u sviranju svoje gitare, dolaze mi misli kako će ovo biti možda i njegov ponajbolji album u karijeri. Nailazi skladba “Bassackwards” koja je kao hladan tuš, potom možda i najbolja “One Trick Ponies”… Tad sam bacio oko da vidim što me još čeka do kraja i vidim samo pjesme preko pet minuta, a čak dvije imaju i deset minuta… Tako dolazimo i do glavnog problema albuma, a to je razvučenost. Meni je potpuno jasno da Kurt želi biti svoj, neuobičajen, van svih shema, ali je potpuno jasno da puno bolje funkcionira u kraćim i fokusiranijim pjesmama, nego u dugim i razvučenima.

Preostale maratonske su bolje od “Bassackwards”, ali i kod njih se nakon nekog vremena osjeća mali zamor u drugim polovicama, pa tako se teško oteti dojmu da bi album znatno bolje funkcionirao da je kraći – umjesto ovih gotovo 80 minuta, da traje nekih 60. Time bi se svakako dobila bolja fluidnost albuma, ali i jasnije izrazila sva genijalnost koju Kurt posjeduje. Ovako je dosta tog ostalo nedorečeno, odnosno izgubljeno u gomili.

Kurt Vile će i dalje biti car. Već je i do sad napravio dovoljno u svojoj karijeri da ima zacementiranu karijeru barem sljedećih dekadu, dvije. Njegov rock zvuk baziran na nasljeđu od Neila Younga do Toma Pettyja obogaćen posebnom sanjivošću je oduvijek bio dobar mamac. Nekad uspije malo više, nekad malo manje, ali na albumima uvijek ponudi dovoljno razloga da mu se iznova vratiš. “Bottle It In” ima svojih problema, a to je ponajprije njegova dužina, ali ujedno pokazuje i jednu novu sliku autora koji je spreman za novi period svoje karijere, opušten i neopterećen ičim. Ako tako nastavi i tome pridoda fokus, možda još nismo čuli najbolje njegove radove.