Sigurno ćemo sljedećom prilikom dobiti zanimljivije izdanje

Sanjiva americana se proteklih godina ispromovirala u jedan od najboljih glazbenih žanrova s pregršt vrlo zanimljivih izdanja u kojem su se isticali ponajprije Kurt Vile, The War On Drugs i Jm Airis. Prvospomenuti ima novi album.

Sam Kurt se smatra da je rock zvijezda. S obzirom kakve je materijale dosad izdavao, ne možemo mu reći da je i uobražena rock zvijezda jer posljednjih nekoliko albuma su stvarno prava mala remek-djela žanra. Ipak, očito je da u našim krajevima nije još dovoljno izrastao što je dokazala i relativno malo ljudi na zagrebačkom koncertu.Naziv novog albuma je “B’lieve I’m Goin Down…” i njime je Kurt ponovno pokazao i svoju šaljivu stranu (to se moglo vidjeti i u nekim videospotovima), ali objektivno gledajući, ta samoironija nije uopće u krivu, jer je teško bilo očekivati da će Kurt isposlovati još jedno remek djelo.Album je usporen kao rijetko koji do sada, kao da ga je radio s pola gasa u želji da se malo odmori od teško stečene slave. Većina pjesama i dalje balansira unutar folk rocka/americane, ali je sve mnogo tiše, melankoličnije, zatvorenije, kao neko jammanje za vlastiti gušt.

Zbog tog album i podosta pati jer tek nekoliko pjesama se za nijasnu ističu od drugih, ali one opet nisu toliko jake da postanu singlovi kakve smo imali na prijašnjim albumima. Pjesme su najčešće duge između četiri i gotovo sedam minuta, ali mnoge od njih, da su skraćene na tri-četiri minute, bile bi dojmljivije i upečatljive. Ovako smo dobili niz poigravanja s melodijama, Kurtovo prebiranje po žicama, a sve je zapravo repriziranje već čutog i nema onakvog bisera poput “Wakin On A Pretty Day” (istini za volju, pjesme na prošlom albumu su bile u prosjeku još i duže, ali nisu zvučale toliko monotono kao ovdje).

U početnom dijelu se nalazi nekoliko pjesama vrijednih ponovnog slušanja poput “Pretty Pimpin“, “I’m an Outlaw” i “Dust Bunnies” jer je to Kurt u najboljoj mjeri, ali nažalost, kako album odmiče, nailazimo na te probleme u kojima je Kurt očito sam sebi dovoljan. Šteta, jer sam očekivao da će novim albumom napraviti još jedan novi iskorak kojim bi bio još cjenjeniji, odnosno bolji.

Nadam se da naslov albuma “B’lieve I’m Goin Down…” nije i stvarna naznaka da će Vile krenuti dalje prema dolje u kreativnom smislu jer smo dosad dobili mnogo od njega, pa bi bila prava šteta da zapne u neku rutinu kao što je ovaj album.

Glavna boljka “B’lieve I’m Goin Down…” jest očito zadovoljstvo dosadašnjom karijerom i salvom pozitivnih kritika na svoj račun. Time se Kurt malo previše opustio i zanemario ono što najbolje zna jer dobar dio ovih pjesama zvuči kao da su nastale sa sessiona prošlih albuma i tad bile odbačene.

Sad, kad se konkurencija požestila s poznatim likom (The War On Drugs) i nekim novim licima (Jm Airis), lako bi se moglo dogoditi da Kurt padne u drugi ili čak treći plan. Ipak, gotovo sam siguran da je ovo samo jedna prosječnija stepenica i da ćemo već sljedećom prilikom dobiti zanimljivije izdanje od “B’lieve I’m Goin Down…” koji sve u svemu nije loš album, ali nije ni do koljena svojim prethodnicima.